Kako su u Dalmaciji Božić svetkovali naši stari

17.Prosinac.2020.

Siromaštvo i skromnost – u dvije se riječi može opisati dalmatinski Božić u prošlosti. I preko godine imalo se malo, no za blagdanske dane ipak se gledalo za obiteljskim stolom naći koji bolji bokun.  Zajednički moment oko kojeg su se svi okupljali bio je badnjak, najčešće maslinov panj kojem se, kao živom biću, obraćalo, nad njim molilo, polijevali su ga vinom, uljem, posipali žitom. Badnjak je bio ukućanin i dio obitelji sve do blagdana Tri kralja, kad bi se nakon blagoslova svi odreda napili svete vode – počev od najstarijeg pa do najmlađeg.

Nijedna pjesma ne zvoni bolje od kolende. U zimskoj noći, kada su kalete naših malih mjesta puste i kada su ljudi okupljeni oko svojih toplih komina ili špahera, te nema ničeg što bi zvukom poremetilo večernji mir, višeglasna pjesma iz nekog malog dvora zvoni i odzvanja čitavim mjestom bolje nego ijedna druga pjesma, u bilo koje drugo vrime.

Kolende ili kolede, čestitarske obredne pjesme, pjevale su se od Stipandana do Vodokršća. U Splitu bi se obično skupilo dvadesetak, tridesetak muškaraca, krenuli bi u sumrak, oko Zdravamarije, te bi se uspeli na balaturu, sular ili u dvor domaćina i zapjevali u dvije grupe.

Dubrovačka kolenda stari je običaj čestitanja koji se njeguje u Dubrovniku i okolici. Kolendari obilazeći ulice, kuće i stanove pjesmom nazdravljaju Badnji dan i čestitaju nadolazeći Božić i Novu godinu. Prema pisanim tragovima kolendavanje u Dubrovniku seže još od 13. stoljeća, kada se u Statutu Dubrovačke Republike iz 1272. godine spominje Badnjak kojega su pomorci unosili u Knežev dvor te ga polagali na vatru, čestitajući knezu pjesmom, a on ih je nagrađivao. Knezu su još kolendavali i mlinari te ribari, a pomorski kapetani i mornari čestitali su i dubrovačkom nadbiskupu.

Dubrovačka kolenda

Dobro veče mi kucamo
Badnje veče čestitamo.

Mi smo došli sa Konala
u karoci od gospara.

Došli smo vam kolendati
vašem dvoru hvale dati.

Neće gospođa neharna biti
kolendarima ne udjeliti.

Ođe, ođe nazdravlje vam
Badnje veče dođe.

U božićnoj noći mlađarija bi se iskrala i pucala – tjerala zle sile – različitim eksplozivnim napravama. U starije doba po dalmatinskim kaletama odzvanjala je pucnjava pušaka, mužara, kubura i maškula, dok su krajem 19. i početkom 20. stoljeća najomiljeniji bili tondini i nanuncini.

Na kraju bi domaćini pozvali koledare u kuću i počastili ih, primjerice: pršuratama (fritulama), baškotinama, prošekom, crnim vinom ili rakijom (na Šolti), fritulama, mindulama (bajamima), orasima te rakijom, a u „bolje stojećim kućama pojilo bi se i čakad boljega” komad mesa ili pršuta (u Zlarinu kod Šibenika); mali pinezni dar (u Gradišću i drugdje). Koledari bi, kad ih ukućani ponude, ostali jesti i piti ili bi sa sobom odnijeli hranu u torbama.



Opisani stari običaji nisu vrijedni samo zbog toga jer su stari i jer su običaji, nego zbog toga jer ih je narod desetljećima ili stoljećima uređivao iz svog vlastitog životnog iskustva, brige za svojim i poštovanja prema tuđim. Oni su višedimenzionalni, te imaju neprocjenjivu glazbenu, literalnu i sociološku vrijednost. Toliko izraza poštovanja, dobre volje i lijepih želja u njihovim tekstovima, a posebno raznolikost među pojedinim mjestima zadivljujuća je.


Napomena

Dijelovi teksta uzeti iz:
– članka Zaboravljeni Božićni običaji autora Tanje Ban, etnologinje splitskog Etnografskog muzeja i novinara SD Damira Šarca;
– znanstvenog rada Koledanje i veseljanje u hrvatskoj tradiciji autora Marka Dragića sa Filozofskog fakulteta u Splitu (UDK 821.163.42:398.8, veljača 2007.);
– članka sa portala Pokret otokaVelika tradicija malih ljudi o. Hvara;
– članka sa portala dnevnika SD dubrovačke vijestiDošli smo vam kolendati ….

UDK 821.163.42:398.8