Ljubo Stipišić-Delmata kakvog manje znamo

05.Lipanj.2020.

Osim osebujnog stvaralaštva kao melograf, aranžer, skladatelj i dirigent, široj javnosti manje je poznato da se Ljubo Stipišić Delmata bavio slikarstvom. O Ljubi kao slikaru svoj sud izrekli su mnogi kao slikaru mističnog, zagonetnog i nedokučivog, pa pročitajmo neke:

(…) “Blagoslov polja”, “Blagoslov brodova” su jedno od slikarskih opsjednutosti Ljube Stipišića Delmate. Tu su povorke mističnih molioca koji pod sunčevom jarom iščekuju uslihu svojih tajnovitih molitava. Njegova nasušna polja i skup hodočasnika s relikvijama, njegovi mještani u tradicionalnim godišnjim ophodima uz more, uvale i brodovlja, – dio su mističnosti koju ovaj slikar projicira na platna; tu se kreću povorke strpljivih mučenika, koji zazivima svojih molitava i pjevom stoljetnih vapaja dozivaju ono skrito ponajbolje u zemlji, moru, i u sebi. Slikareva “Turinska platna” i “Čudotvorne slike” slijed su upornog Stipišićevog nastojanja prodrijeti u tajanstveno, neshvatljivo, nerazjašnjivo. I u poeziji “Petoknjižje”, “Knjiga uzroka – knjiga posljedica”, i u glazbi “Dalmatino, povišću pritrujena”, “Kalvarija”, pa evo, i u slikarstvu ova multimedijalna osobnost Ljubo Stipišić Delmata zavrijeđuje naziv Slikara mističnog, zagonetnog, nedokučivog (…)

dr. Antun Bauer, povjesničar umjetnosti

:: :: :: ::

Ljubino često sjetno lice ne može skriti ipak lirskog pjesnika i slikara čiji će ukupni doprinos umjetnosti biti svojevrsnom metafizičkom reakcijom na današnje stanje duha, biti putanjom kojom se ozbiljno i tiho može kretati svečanošću svijetla i boje, putem koji bi htio nadomjestiti naše snove i utažiti našu glad za ljepotom ljudske duše! Blagi je ovo tek psihološki akord onog zlata koje nas dodiruje slikom, pjesmom ili strofom … duhom prividno mirnog Ljube Stipišića Delmate.

dr. Tonči Šitin

delmata(5) Crtački niz autora Ljube Stipišića od dvadeset i nekoliko listova epiderma je jedne ustavnosti Unutrašnjeg, jednog mnogoznačja i krhkosti mikrokozmosa. To su zapisi koji su tjerani tjeskobom i nalogom očigled ne varljivosti predmetnog. Crteži nam se podastiru kao vizije futurističkih koprena koje teže ka zbrajanju Kraja u kojem se ne nazire ni njihov novi početak. Stipišićevi listovi korespondiraju sa njegovom osobom nadopunjujući njegovo biće i sjajnu ostavštinu njegova mara, njegovih nota i muzike koje »zunze« prostorima Dalmacije. To je sinestezijski odnos zajednog opažanja i prenošenja, a sve u transpoziciji prema putu Duha i razuma.

Marko Demicheli, slikar i povjesničar umjetnosti Split, 5. II 1988.

:: :: :: ::

U slikarstvu Ljube Stipišića Delmate očituje se jednakom žestinom i napetošću nemir u potrazi za razrješenjem nedoumica koje prate čovjeka na njegovu putu križa. Doista, čovjek ide za Kristovim i svojim križem. Čovjek je razdrt. Sigurno je i Krist ljudski i božanski tužan i povrijeđen, ali i kao čovjek i kao Bog je bespomoćan; Krist vapi Ocu: ako je moguće… I čovjek i BOG, KRIST i čovjek, oba se teško vuku, oba su slomljena, oba su od svjetine prezreni, odbačeni i neshvaćeni. U Stipišića tema nije neodređena ili imaginarna, neka „svjetska bol“ koja bi pokretala ovoga osjetljivog čovjeka i umjetnika. Njega i kada su naizgled poštivali, šibali su ga. Očekivao je doličnu samoću, tišinu usred buke, ali nažalost u svijetu otrcanih društvenih konvencija posebnost osjetljivosti umjetničkih karaktera teško će naći one poželjne uvijete kako bi život i djelo ostvarili u ljudski sretnoj i plodnoj putanji. I pored tih raspoloženja, umjetnik nas dariva novim viđenjima svoga duha. Ciklus slika koji je nazvao OBJAVA, predstavlja suvremenu slikarsku Pasiju. Poput svoje velike Pasije, koju je u okviru programa Pasionske baštine izveo mješoviti zbor Lado, to je na slikarski način iskazao u ciklusu Objava, kao i uopće u svome slikarskom kontinuitetu. Njegovo slikanje je započelo davnih šezdesetih godina, kada se slikarski izražavao jezikom slikarstva akcije. To je slikarstvo prolazilo kroz morfološke mijene, ali nemirni i živopisni rukopis, rukopis slikareve duše, ostao je konstanta i u ovim najnovijim slikama, obogaćenom paletom boja koje ljubičastim i purpurnim ozračjem dočaravaju duhovno stanje muke Kristove.

Josip Botteri Dini, slikar

 

JOKO KNEŽEVIĆ i DALMATINO POVIŠĆU PRITRUJENA
gandalj i dalmatina …. inače “Dalmatino povišću pritrujena” postala je himna Gandalja. Svaki posjetitelj dužan je da je – šutke!- sasluša i mogu ti reći da nije bilo čovjeka, pa bio to naš ili stranac koji nije bio ganut. Ja sam je slušao bezbroj puta i nije bilo puta kada me ne bi prenijela tamo u najljepše.
Tvoj stari drug i prijatelj Joko
u Gandalju 21.10.1976. godine

 

LJUBINE MISLI

Plemići ne pričaju o plavoj krvi kad im se daje transfuzija.

Suze su nijema abeceda bola.

Nekada su ljudi prodavali ljude, danas ih kupuju.

Nepripitomljene ljude kao i životinje – držimo u kavezima!

Netko je velik jer se žrtvovao za mnoge; netko jer su mnogi žrtvovani za njega.

Ne raspravljajte s istomišljenicima – sukobit ćete se!

Pod sunčevim svjetlom iskah a ne nađoh pravog čovjeka; po mjesečini iskah a ne nađoh pravu ženu.

Utješno je što umjetnost ne pozna granica, a neutješno je što ih ne poznaju ni umjetnici!

Svijet citira mrtve filozofe, a slijedi žive govornike.

Ljudi kao i brojevi; svaki deseti ima nulu.

Dio svijeta je tašt, a još gore je što mu preostali dio zavidi.

Na dlanovima su nam prestale rasti dlake kada smo počeli pljeskati.

Boriti se za golu istinu, pornografija je svake revolucije.

Svijet će postati bolji kada državnici postanu bolji.

Ukorak s vremenom idu samo oni koji idu ispred vremena.

Mnogi ljudi petkom ne jedu životinje, ali svih sedam dana žderu ljude.

Jedino obješenome dozvoljavamo da bude iznad nas.

Do sreće – sreća nam ne da!

Toliko crnih stvari potekne iz nacije kad počne jesti bijeli kruh.

Mnogi su shvatili vrijeme, ali ono njih nije.

Pred par milenija ljudi su jeli ljude; pred par decenija ljudi su ložili ljude!

Upoznao sam toliko upornih vegetarijanaca kojima su pogledi na svijet uporno ostali mesožderski.

Poneki imaju tako oskudnu kulturu, da ne mogu biti ni snobovi.

Novac možda ne donosi sreću, ali donosi kamate.

E, kad bismo mogli pamtiti kao i zlopamtiti!

Poneki su napravili karijeru na stranim jezicima, ali većina sa zlim jezicima.

Gotovo je sramno kada umjetnik nadživi svoja djela.

Optimist me asocira na lošu optiku.

Nastoj da ti društvo ne okrene leđa, jer bi moglo učiniti nuždu.

Piješ li ko deva? Jedeš li ko vuk? Sigurno ne radiš kao čovjek!!!

Zapamti dan kad si primio prvu „plavu kuvertu“. To je datum tvog prostituiranja.

 

LJUBINI AFORIZMI

O svemu pomalo …..

Škrtac čak i osmijeh uskraćuje darovati drugima, radije prima podsmijeh.

Humoristi su mladenačka bora čovječanstva.

Smijeh ljudski jest mreškanje mora pod vjetrom, ali taj nagovještaj nikada ne prožimlje more do dna.

Zemlja je očito klub za smijeh neke druge planete.

Tko se zadnji smije – najslađe mu se smiju.

Delmata je otvorenih očiju i britka pera gledao u društvenu zbilju, ekološki je prosvjedovao protiv tvornica koje su sijale smrt u Kaštelanskom zaljevu:

Budući da su nestale vjetrenjače, Don Quijoti jurišaju na – tvorničke dimnjake.

Svi su pjesnici i proroci, a barba Ljubče je naslutio suvremene prosvjede i huliganstvo, ili “bijelu kugu” i demografsko venjenje u nas:

„Imao otac tri sina, jedan bio lud!“ Još malo pa će se držati ludim otac koji ima troje djece!!!

Nekada je mladež lila suze zbog ljubavi, danas i zbog suzavca.

o umjetnicima …..

Rađaju se kompozitori za laku muziku, za tešku muziku i za teško muzici.

Od ključeva čovječanstvu je najviše dao violinski ključ.

Slikanje je hobi mnogih muzičara, a slikanje i muzika hobi mnogih mislilaca.

Tko pjeva, zlo ne misli; tko misli, uopće ne pjeva.

O i oko crkve …..

Kao veliki vjernik, pisac se žestoko obračunava s pobornicima pobačaja:

Ipak djeca nisu toliko nezahvalna: majke su ubile više djece nego djeca majki.

Kontracepcija je pisanje pisama koje primalac nikada neće pročitati.

U tadašnje službeno bezbožno dobo ateista aforist je smjelo potpisao i ove misli:

To je bio čovjek od principa, busao se: bezboštvo je dika! A umiro: dajte svećenika!

Pakao je magareća klupa neba.

Najveće čudo koje je Gospod Bog učinio jest što je stvorio čovjeka – koji sumnja u to čudo.

Potpuno je uspio onaj, koji ima oca admirala i strica kardinala.

Ako od svećenika zahtijevamo potpuno odricanje od vlastitog života, onda mu dopustimo i brak.

O smrti …..

U životnoj križaljci najcrnje prođu koje riješe – vodoravno.

Mrtvi nisu oni koji nisu s nama, nego mi trenutno nismo s njima.

I sa sprovoda žure: znači, opet ništa nisu shvatili.