Jedan od pionira klapskog pjevanja Antun Milatić (1940.-2012.) vedri, pučki pjevač, skladatelj nebrojenih dalmatinskih, rekli bismo, “poskočica”, glazbeni pedagog i više od toga animator i korepetitor brojnih klapa. Milatić nije za života uspio notama načiniti vlastiti spomenik kao što je to pošlo za rukom velikanima, maestru Dinku Fiju ili Ljubi Stipišiću, koji su, slobodno se može reći, iz temelja prekrojili shvaćanje o pučkom pjevanju u Dalmaciji i klapskoj pjesmi.Kakva je uloga Antuna Milatića i zašto ga se neće moći zaobići u studijama o klapskom četveroglasu?
Prvenstveno zbog naslova koji ce srećom ostati opterećeni hipotekom da su narodni: “Ča je lipo ovo naše more”, “Ribari su spremni”, “Bacimo pismu staru”, “Pisma iz tuđine”, “Mi smo klapa Boduli”, “Zaboravit neću moći”, “Kvragu mašklin i motika”, “Bez mašklina nema vina”, “Bravo Hajduk”, “Ja san Bročanin i volin Broč”, “Splite moj, najlipši grade”, “Dalmatinko, o berekinko”..., pjesama rasterećenih komornog viđenja Dalmacije, zemlje isplakane i ispaćene, nadasve pobožne, i u kojoj se sreća i osmijeh nude kapaljkom.
Milatićeve iskrene melodije iz života, jednostavne i nadasve pjevne, bile su i ostale prihvaćene od pučkih kantadura po Dalmaciji, pa i stimulirane u samim počecima omiškog Festivala dalmatinskih klapa. A da je tekao svjedoče tada najbolji izvodači Milatićevih pjesama, klape “Solin”, “DC”, “Split”, “Lavčevič”... Bile su to godine vaganja što je uopće dalmatinska pjesma, i kakav festival treba Omišu. Iskrene kantautorske slike iz Dalmacije, zabavne i rasterećujuće, počele su gubiti dah u srazu s komornostima i pjevačima koji su se nadmetali vokalnim zahtjevnostima.
Milatić je svoju uglazbljenu Dalmaciju uvijek donosio uz diskretnu glazbenu pratnju gitare i mandolina, instrumenata. Bilo je to pjevanje koje je na prvu opijalo turiste, goste koji su ga poistovjecivali s lijepim uspomenama s ljetovanja, ali i brojne čestite amatere zdrava glasa koji su se zahvaljujući njemu prvi put susretali s notama i glazbenim partiturama.
Milatićeva uloga je i tu neprocjenjiva, godinama je vodio i dovodio na pozornicu u Omišu brojne klape i glazbene ansamble, poput “Dalmacije Dugi Rat”, “Lavčevića”, “Bodula” ili matične mu “Plaže” iz Sv. Nedilje. Bili su to biserčići iskrenosti, za pamćenje, svojevrsni korektiv “štreberima” s Pjacete koji su se nadmetali ”lijepim pjevanjem”, tek načuvši o “pjevanju na uvo”, ili pristojnije “spontanom pjevanju”. Jasno je da festivalske pozornice traže puno više, savršenstvo, estetiku, estradno ponašanje..., koji se u Milatićevu poistovjećivanju s pučkim viđenjem melosa i zabavnijom dogradnjom, nisu uspjeli prepoznati.
Makar obiteljski vezan za Sv. Nedilju, najveći broj pjesama posvetio je Braču i tamošnjoj klapi iz Postira. “Bila je to klapa slavljeničkih ugođaja, mediteranski raspojasana i usamljeno sjetna”, zapisat će jednom zgodom akademik Petar Šimunović. U njima je našao podršku, istomišljenike i razumijevanje za stihove i glazbu koja je ostala zaslijepljena valama, kalama, skalinadama, ribarima i težacima, mrižama i parangalima, vinom i pismom, teškim mukama i blagim rukama, majkama i ženama, onima čiji se pogled dugo pamti, dostojan stiha i poezije.
Milatićevu glazbenu ostavštinu može se pronaći po različitim nosačima zvuka; referentniji od ostaloga svakako je onaj davno snimljen u studiju nekadašnjeg “Jugotona”, upravo s klapom “Boduli”, a stotinjak naslova uglazbljene poezije u zbirci jednostavna naslova “Pisme Antuna Milatića” našlo se u knjižici izdanoj u vlastitoj nakladi. Ako smo nekad opterećeni akademskim nadzorima bili “zaboravljivi” prema Milatiću, vrijeme kojemu svjedocimo u klapskom svijetu apsolutno mu ide naruku. Moguće je Milatić i bio u pravu, ali ga nismo u potpunosti uspjeli shvatiti.

Antun Milatić umro je 7.11.2012. godine.

Pripremio: Igor Brešan