Slavni tenor klape Trogir Vinko Coce Coce (1954.– 2013.) vratio se 1993. u Omiš, na pozornicu kojoj duguje zvjezdanu slavu te je tu obilježio dvadesetu obljetnicu karijere.  Bez instrumentalne pratnje Coce i klapa Sinj zapjevali su neke tradicionalne klapske pjesme kao što su “Švet’ Ivane od moga Trogira” i “Majko, igla i bičvica”, ali i neke popularne uspješnice poput “Da je meni stobom kroz pasike” i “Sićaš li se lungo mare”. Festival dalmatinskih klapa nagradio je Cocu posebnim priznanjem.

Još dvadeset godina nakon tog događaja Coce je svojim glasom plijenio pozornost bez obzira na glazbeni ukus i postao tijekom solističke karijere svojevrsni simbol Dalmacije. Evo što je o Vinku Coci kao klapskom tenoru in memoriam u radijskoj emisiji Klapski puti 2013. rekao njezin autor Ante Rados:
"Vinko Coce je rođen i odrastao u okruženju koje ga je oblikovalo kroz zvukove, mirise i boje iskonske i istinske Dalmacije. Folklor tad nije bio stvar kojom se entuzijasti bave da bi ga spasili od zaborava, već je folklor bio način življenja. Vinko je kušao i živio trogirske zore težaka i ribara, on je već prvim koracima bio sudionik tih ustaljenih ciklusa koji ga ispunjaju zadovoljnim mirom i zaljubljuju u vlastiti zavičaj. Coce, talentiran dječak, sluša starije kako pjevaju, a ti zvuci, sasvim prirodno postaju sastavnim dijelom njegova bića. Sve se to sjedinjuje u jedan savršen sklad glasovnog izričaja, tako kompleksan, a ipak tako blizak svima onima koji čeznu za jednostavnom ljepotom iz nekih izgubljenih vremena. O Cocinu glasu moglo bi se doista puno toga reći. Zvuk tog lirskog tenora je bio kao stvoren za klapsko pjevanje, posebice za trogirske napjeve. Njegova izvanredna muzikalnost, te osjećaj za doziranje pjevačkih ukrasa i fraza su gotovo čudesni. U isto vrijeme,  interpretativno je bio sposoban pjevački se transformirati prema tematici glazbenog predloška".

Tako je Vinko u svojem pjevanju autentično živio živote onih o kojima je pjevao. Srećom, on svoje talente nije sakrio pod kamen. Umnožio ih je i podario svima nama na divljenje i zahvalnost. Ljubav prema pjesmi, ljudima i rodnom kraju, do kraja i bez zadrške prisutna je u njegovoj svakoj izvedbi, a napose ako govorimo o slavnim klapskim danima kada je Buco, a tako su ga zvali njegovi prijatelji iz klape Trogir, svoju publiku redovito ostavljao bez daha. Nerijetko, bilo je tada koncerata na kojima je publika kraj dočekala ganuta do suza. Gotovo uvijek Vinka slušajući pomislimo kako s lakoćom pjeva, ali oni koji su pokušali pjevati kao on, ubrzo su shvatili da je to uzaludan posao. Njegov dječački vokal u tijelu odrasla čovjeka zapravo je zračio njegovim karakterom: vedrinom i djetinjom razigranošću. Nakon što se prvi put razišao s klapom Trogir, tamo negdje početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, posvetio se solo karijeri zabavnog pjevača. I to s popriličnim uspjehom. Festivalske nagrade i popularnost među širom publikom pratile su ga do samog kraja. Ipak, nikad nije zaboravio svoje glazbene korijene pa je tako nastavio redovito surađivati s brojnim klapama.