Postoje ljudi koji pri zdravim očima ne vide svijet kojim hodaju, ali i oni koji su rođeni potpuno slijepi, ali su im usprkos tome svi putevi obasjani jasnim svjetlom. Takav je 30-godišnji Trogiranin Mario Markovina, koji od rođenja ne vidi, no ta ga činjenica ipak nije spriječila da u životu postigne mnogo toga.

Mario je diplomirao povijest i filozofiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Uz to, od 16. godine aktivno se bavi glazbom: osim što svira brojne instrumente i pjeva, sada vodi dvije klape, vrlo uspješno mušku  klapu  Okruk iz Okruga Gornjega i trogirsku žensku klapu Stivanja iz Okruga, a kreirao je i glazbenu “politiku” nadaleko poznatih “Faroskih kantadura”, pjevača iz Staroga Grada. U sretnom je braku s Liviom, akademskom slikaricom iz Dubrovnika, s kojom ima dva prekrasna sina.
- Vidim tek razliku izmedu svjetla i tame, i to jedino kad su razlike baš velike. Ali, smatram kako ničim nisam ograničen, sljepoća je ipak najblaži oblik invaliditeta. Što mi fali!? Mogu se samostalno kretati, pričati, učiti, stalno se usavršavati i živjeti punom silinom. Ne volim krive percepcije u ljudi, neukost i primitivizam pojedinaca koji ljude što ne vide svrstavaju u određeni ograničavajući razred.
Ne sviđa mi se ni činjenica da i neki slijepi ljudi često svojom voljom ulaze u izolaciju, nepotrebno se getoiziraju, puštajući da ih život nosi. Ja sam od djetinjstva izabrao svoj put i ništa mi ne nedostaje – kaže Mario, brojeći čitav niz nagrada osvojenih kroz klapsku suradnju, medu ostalim, s muškim klapama Tragos, Proversa,  Grdelin, Fjaka, Subrenum, Krunik i Čiovo, te ženskim klapama Činkvina i Ventula, a posebno se ponosi s četiri uzastopne prve nagrade stručog povjerenstva ženske klape Korjandul iz Zagreba koju je vodio od  2003. do 2006. godine.

Osnovna i srednja glazbena škola dale su mu dovoljno obrazovanja za klapski rad. Uz smijeh otkriva kako više voli raditi s muškim klapama, jer su dečki, veli, u potrebnom trenu usredotočeni samo na jednu stvar. Sa ženama treba više strpljenja, pojašnjava uz smijeh, navodeći kako one standardano vrckavo, bez problema, u jednom trenu mogu djelovati na više frontova.
Svoje znanje ulio je i u znanstveni projekt Glazbena kulture južne Hrvatske, koji provodi na splitskoj Akademiji.
Pohvalio nam se i kako ga je u četiri godine privukla harmonika, a nakon nje su mu u život ušli klavir, saksofon, blok flauta, gitara i drugi žičani instrumenti.

Autorica teksta: Herci Ganza u Monografiji
"Festival dalmatinskih klapa Omiš 1967 - 2016"

Iz interviewa Jutarnjem listu