Jedna od nezaobilaznih legendi Omiša XX. stoljeća nesumnjivo je omiški liječnik dr. Ivo Šaškor (1924.-1994.). Osim u svojoj popularnoj ordinaciji, ovaj je “dobri duh Omiša”, svestrani intelektualac, erudit, strastveni latinist i talijanist, zaljubljenik u hrvatsku povijest i arheologiju, bio i jedna od središnjih ličnosti prve četvrti stoljeća Festivala dalmatinskih klapa.

Rođen na Poljičkom trgu, odrastao u ulici Jurja Šubića, dr. Šaškor cijeli je život proveo i posvetio Omišu. Smatrajući kako liječnik treba raditi u prirodnom okruženju u kojem je najučinkovitiji, ostao je cijeloga života uz svoj grad i svoje ljude. Kako je volio ljude i njihov mentalitet, tako je volio i glazbu. Vec kao zagrebački student (prvo kemije, a potom medicine) pjevao je u Zboru Ivana Gorana Kovačića.

Premda je bio istinski poznavatelj klasične glazbe te znao napamet cijele opere uz čije bi se slušanje opuštao, posebno je mjesto u njegovom srcu imala dalmatinska pjesma. Od drugog Festivala 1968. uključio se entuzijazmom, znanjem i ugledom u rad ocjenjivačkog žirija za izbor klapa i u toj je ulozi u kontinuitetu djelovao 23 godine, do XXIV. Festivala 1990. godine. Dvaput je bio član komisije za izbor novih skladbi čije je postojanje na Festivalu podupirao zalažući se da na taj način obogatimo oskudan fond starih izvornih dalmatinskih pjesama, zadržavajući stanovite zakonitosti dalmatinskog melosa i potpirujući staru vatru koja bi se inače ugasila – kako je napisao u stručnom osvrtu 1975. godine.

Tijekom  osamdesetih, osam je godina bio stručni suradnik za izbor klapa. Uslijed povijesnih promjena početkom 90-ih bio je posljednji predsjednik Skupštine Festivala prije njenog ukidanja i prelaska na novi sustav uredenja (Direkcija). Zalagao se za promidžbu naše nacionalne baštine kroz dalmatinsku pjesmu izvan granica Hrvatske pa su prvi inozemni koncerti pet dalmatinskih klapa u teatru Flavio Vespasiano u talijanskom Riettiju 1983. godine njegova zasluga.

Svako naše malo misto tradicionalno je na pijedestal stavljalo liječnika, učitelja i svećenika. Rijetko se koje mjesto moglo pohvaliti da u njemu živi osoba u kojoj su sjedinjena znanja i vještine potrebne za sva tri poziva. Omiš je imao tu sreću, imao je dr. Ivu Šaškora koji je u prvom redu bio predani liječnik, vrhunski dijagnostičar s izraženim smislom za psihologiju. Zato su ga ljudi voljeli i u najtežim im je trenutcima davao nadu. Naročito je bio utjeha starima, nemoćnima i umirućima. Čak su i svećenici to priznavali i nerijetko ga zvali upomoć. Poznavajući sve sugrađane, a i generacije njihovih predaka, posebno se posvetio izučavanju obiteljskih bolesti u čemu su bili korijeni njegove precizne dijagnostike, ali i inspiracija za njegovu, nažalost, nikad nedovršenu knjigu Povijest medicine u Dalmaciji.

(Autorica  teksta Herci Ganza - prilog Monografiji za 50. godina FDK)
..::..