Napajajući se sjećanjima na djetinjstvo i nostalgijom za lijepim trenutcima u okrilju otočkog ambijenta ispunjenog simpatičnim sumještanima ribarima i težacima, pjesnikinja i učiteljica Lucija Rudan (1911. – 2005.), stihovima na bruškoj čakavštini rodnog Hvara višestruko je dugi niz godina bila inspiracija za glazbu maestru Dinku Fiju. Ovaj se autorski dvojac prvi put pojavljuje na “Omišu” sa skladbom “Bilo cviće o’ mendula“ (1986.) i odmah osvaja prvu nagradu žirija. Slijede: “Parvi kupovni postoli” (1987.), “Nevera” (1988.), “Mojoj pokojnoj materi” (prva nagrada publike 1990.), “Žorna“ (1992.), “Žednoj zemji” (1996.), “Mož” (1998.), “Teta Marija” (1999.) i “Lila” za koju je 2001. nagrađena Plaketom za najbolje stihove “Drago Ivanišević” (koja se dodjeljuje od 1994. godine).
Premda je pisala još od školskih dana, pjesme na rodnoj čakavici počela je pisati znatno kasnije na poticaj prijatelja Šime Vučetića, hrvatskog književnika i esejista. U vrijeme autorskog debija na “Omišu” Lucija je bila već dulje od 20 godina u mirovini, ali je bila na vrhuncu pjesničke karijere. Tijekom osamdesetih objavila je dvije šapirografirane zbirke pjesama “Bruške pisme” (1985.) i “Druge bruške pisme” (1986.) te “normalno” tiskanu zbirku “Kad son ono molo bila” (1997.). Baš kao što je stihovima inspirirala Fija da ih glazbom oživi i učini dostupnijima, od njezinih je stihova i Marin Carić sastavio s Hvarskim pučkim kazalištem uspjelu predstavu “Stori letrat”.

Književni kritičar, esejist i pjesnik Tonko Maroević opisao je rad Lucije Rudan: svojim pjesništvom, koje se poput intimnog spomenara, zahvaljujući jasnoći tonova i jedrini izraza, pretvorilo u svojevrstan kolektivni spomenik svima koji se mogu poistovjetiti sa sredozemnim “jučerašnjim svijetom, pa i svim ljudima dobre volje na čitavoj zemlji”.