Prof. dr. sc. Željko Rapanić, ugledni hrvatski arheolog, povjesničar umjetnosti i konzervator. Od 1958. do 1982. godine prof. Rapanić je pisao kao glazbeni kritičar Slobodne Dalmacije. Njegovo glazbeno obrazovanje, kao i istinska želja da doprinese očuvanju etno vrijednosti u njenoj estetskoj čistoći, ponukala ga je da od samih početaka kao stručni suradnik pomogne i oplemeni omiški Festival. Od prve godine Rapanić je pomno bdio nad klapskim izvedbama, bodrio i savjetima pomagao organizatore te osvrtima u najčitanijoj dnevnoj tiskovini u Dalmaciji približavao širem puku znanja o izvornoj pjesmi i ostavljao povijesni trag o njenoj renesansi. Upravo kroz njegove zapise iz godine u godinu možemo pratiti napredak Festivala dalmatinskih klapa, iščitati brojne dvojbe, ali i strastvenu želju umjetničkih lidera i sve brojnijih stručnih suradnika da se ovom manifestacijom revalorizira glazbeni folklor Dalmacije i izdigne iz zamke komercijalizirane površnosti.

Rapanić je napisao u članku “Revalorizacija dalmatinskog melosa” 1973. godine:  Omiški festival ima dvije zadaće: oživljavanje tradicije, zapisivanje i uobličavanje (taj formalni posao je vrlo značajan) i stvaranje novog intimnog vokalnog izraza. Taj odnos stvaraoca, u prošlosti anoniman, postaje danas neka vrst posvjedočenog aktivnog stava prema folkloru. Onom povijesnom fenomenu koji apsolutno treba poštovati i cijeniti on daje svoj otisak ističući vrijednosti koje su autentične, često tragične, korjenite i iskonske.

Uz savjetodavnu i kronicarsku ulogu, Rapanić je od 1970. godine bio član stručnog žirija za ocjenjivanje klapa, te je tu odgovornu ulogu obavljao 21 godinu. Takoder je 11 puta bio član Komisije za izbor novih skladbi, a 8 puta u ulozi izbornika klapa. Rapanić je jedan od trojice uvodničara prvog sveska Zbornika dalmatinskih klapskih pjesama objavljenog u izdanju FDK-a 1979., a koji sadrži pjesme izvedene na omiškom Festivalu u razdoblju od 1967. do 1976. godine. Evo izvatka iz njegove recenzije napisane u počast dalmatinskom melosu:  Ovo lijepo pjevanje, koje ujedno sadrži i čitav niz drugih kvalifikacija, kao što su dotjeranost, vještina, ujednačenost itd., omogućilo je da se i ona druga komponenta koja je uz staru tradicionalnu pjesmu od početka Festivala neprekidno postojala, dakle pisanje novih pjesama, pokrene naprijed. Kompozitori su se baš zbog lijepog pjevanja okušali i na dokraja složenim oblicima koje su mogli realizirati samo izvrsni  sastavi. Nastao  je  tako  jedan novi oblik vokalne literature temeljen na dalmatinskoj pjesmi i ugođaju koji znači uistinu doprinos hrvatskoj vokalnoj glazbi. Izrastao je u bogatu podneblju, u krilu autentičnog Festivala i u ambijentu kojemu je pjevanje toliko svojstveno da uvijek potiče novosti. (…)

Prof. dr. sc. Željko Rapanić je vodio brojne istaknute institucije koje se bave arheologijom i povijesnom i kulturnom baštinom. Od 1958. kustos je u Arheološkom muzeju u Splitu, kojemu je od 1971. do 1980. bio ravnatelj. U Zavodu za zaštitu spomenika kulture radio je kao savjetnik pa ravnatelj do 1994. da bi posljednje  godine radnog vijeka, do umirovljenja, radio kao znanstveni savjetnik u Institutu za arheologiju u Zagrebu. Za osobite zasluge u kulturi 1997. godine odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Tijekom sedamdesetih bio je predsjednik Hrvatskog arheološkog društva koje mu je 2007. godine dodijelilo Nagradu don Frane Bulić za životno djelo. Medu brojnim nagradama istaknimo kako je 2008. godine dobio Nagradu Grada Splita za životno djelo za osobiti znanstveni i istraživački rad.

Prof. Rapanić umro je 24.12.2018. godine