Svestran glazbenik i glazbeni producent, donedavno umjetnički ravnatelj Festivala dalmatinskih klapa u Omišu i Večeri dalmatinske šansone u Šibeniku - Dušan Šarac (1942.) sklada od šezdesetih godina XX. stoljeća, te njegov opus sadrži više od 800 snimljenih skladbi. One pripadaju fundusu dalmatinskih evergreena koje pjevaju sve generacije, u svim prigodama i na svim meridijanima. „Maslina je neobrana", „Dalmacija u mom oku", „Budi noćas mirno more" ili pak „Šibenska balada", „Na omiškoj stini", „Šijavica",. . . Njegovi brojni hitovi, bilo da su pisani za izvođače zabavne glazbe bilo za klape toliko su ušli u uho dalmatinskog puka i u njegov „životni repertoar" da ih se tretira kao narodnu ostavštinu, dalmatinski glazbeni abecedarij koji se u svim prigodama servira uz pršut, sir i vino.

Što je to davne 1969. godine Šibenčanina Dušana Šarca koji je na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu završio za glazbenog pedagoga i tamo se nastanio, dovelo prvi put u Omiš, ni sam nije nikada uspio objasniti. Je li to isto izvorište u kraškim reljefima odakle potječu i Krka i Cetina? Jesu li to slični urbani krokiji na njihovim ušćima koji su sav život, radosti i tuge, sve note ljudskih sudbina stisnuli u mala mjesta između brdovitog zaleđa i beskraja mora? Je li to sličan mentalitet i temperament ljudi koji, krijući emocije u svakodnevici, svojevrsnu surovost duha i krša prelijevaju u svevremenske pjesme „kao vino plemenite" koje nadomještaju svu grubost i životne teškoće, liječe i inspiriraju? Kako bilo, iz tog se slučajnog susreta, u vrijeme kad je Šarac još radio kao profesor u zagrebačkim školama, izrodila neraskidiva veza, plodna cjeloživotna suradnja realizirana u brojnim aspektima.

Nakon nekoliko godina kibiciranja Šarac se prvi put na „Omišu" pojavio kao voditelj slavne klape Šibenik čiji su to također bili početci. Slijede godine Šarčeve intenzivne suradnje sa svim šibenskim klapama, među kojima svakako treba spomenuti klapu Jadrija i klapu Teuta s kojima je postigao brojne uspjehe. Kao skladatelj prvi se put u Omišu predstavio sa skladbom „lz toverne pisma zvoni" (1981.), a među 19 njegovih skladbi, koje su praizvedene na „Omišu", nagradene su: „Poživi nam sine" autora stihova Drage Britvića (prva nagrada publike 1982.) i „Šijavica" (prva nagrada publike 1986.), „Na omiškoj stini" (prva nagrada publike i druga nagrada žirija 1992.), „Noćas ćemo zapivati" (prva nagrada publike 1994.) i „Žižula" (druga nagrada žirija 1995.), sve ostvarene u suradnji s tekstopiscem Perom Picukarićem. Spomenutu, u jeku Domovinskog rata nastalu skladbu „Na omiškoj stini" odmah su Omišani prigrlili kao svoju svečanu pjesmu koja se izvodi u svim značajnim prigodama, pa tako i prigodom svečanog otvorenja Festivala. Ipak, u neupitnoj obostranoj ljubavi Omiša i Šarca najznačajniji je trenutak proglašenje te pjesme 2004. službenom omiškom himnom za što su Dušan Šarac i Pere Picukarić primili i godišnju Nagradu Grada Omiša.

Premda se Šarac, glazbeno sazrijevajući paralelno s omiškim Festivalom, u njemu okušao u najrazličitijim ulogama - od već spomenutog voditelja klapa, skladatelja, obradivača, člana stručnih ocjenjivačkih sudova za klape, za debitante i popularne skladbe, izbornika novih skladbi do producenta brojnih festivalskih nosača zvuka medu kojima su i oni nagrađeni Porinom, posebno je ponosan što je kao mlad producent tek zaposlen u slovenskoj diskografskoj kući Suzy 1975. godine sve napravio kako bi omiški Festival prebacio u Jugoton i omogućio da klape snimaju u Zagrebu, želeći tradicijsko blago Hrvatske sačuvati u granicama Lijepe Naše. Četiri desetljeća nakon sudbonosnog susreta s Omišem i „Omišem", Šarac je jednako strastveno infišan u ovaj grad, u ovaj Festival, u klapsku pjesmu, preuzeo umjetničko kormilo Festivala 2008. godine kojim je uspješno upravljao sve do kraja 2022. godine.