Ivo Šaškor

~~~~~


Dobrom voljom Matee Brstilo Rešetar ravnateljice Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu, inače naše omišanke i klapašice izdvojili smo jedno svjedočenje za života dr. Šaškora. Radilo se o početku Križnog puta.

„Zadnje kilometre pred Mariborom su nas pratili stražari na konjima. Galopirajući su nas tjerali trčati iako smo bili potpuno iscrpljeni (…) tko sustane dobiva metak. Sve što smo imali uza se bacali smo da nam ne smeta. (…) Stanovnici Maribora i okolice vidjevši nas onako jadne i iscrpljene, davahu nam hrane i pića. Tu su jednu veliku grupu stjerali u neko gimnazijsko dvorište.

(…) a onda nas odvedoše u logor Prečko (…) Iz Prečkoga nas je pošlo 10-12 tisuća, a u Bjelovar nas je stiglo manje od 2500. Taj marš je započeo s pomalo čudnim osjećajem. (…) Zagrebačke ulice su pune svijeta, mnogi su tražili svoje: majke sinove ili muževe, djeca roditelje, sestre braću i slično. Posebno je bio dirljiv prolazak Trešnjevkom gdje su nam toliko hrane davali da nismo mogli nositi, stražari su bjesnili pokušavajući rasterati puk. Onda iznenada zapjeva splitska grupa pod vodstvom Ive Šaškora „Ne plači majčice mila jer mene čuva sam Bog”. To je izazvalo opći plač, gledajući onako jadne izmučene mladiće koje vode u nepoznato, a oni pjevaju. To se sve zbivalo na Trešnjevci koju oni nazvahu crvenom!

Vid Mihotić („Stradavanje splitskih građana u tragičnom povlačenju Hrvatske vojske 1945.g.“, Naše doba, 25. 12. 1996., str. 18-19)