Krešimir Magdić rođen je u Zagrebu 13. siječnja 1952. godine. Nakon završenog drugog razreda osnovne škole, 1960. godine preselio se s obitelji u Dubrovnik gdje nastavlja opće i glazbeno obrazovanje. Opredjelivši se zarana za zanimanje pomorca, u daljnjem školovanju ne zanemaruje ni svoju naglašenu sklonost prema glazbi, stoga izučava violinu u klasi Žarka Grega u Umjetničkom školskom centru Luka Sorkočević.
Nakon usporedno završene srednje pomorske i muzičke škole, nastavlja s obrazovanjem na Višoj pomorskoj školi u Dubrovniku, stekavši stručni naziv inženjera pomorsko-nautičke struke, a zatim je po odsluženju vojnog roka i pripravničkog plovidbenog staža položio stručne ispite za zvanje pomorskog časnika trgovačke mornarice.

Odabravši glazbu za svoj životni poziv, 1978. godine primljen je u stalni radni odnos kao glazbenik i glazbeni pedagog u Folklorni ansambl Linđo iz Dubrovnika, te uz rad širi svoje svestrano glazbeno obrazovanje (vokalna tehnika, glazbena teorija i pedagogija, trzalačka glazbala, violina). Do kraja osamdesetih godina s uspjehom završava prvi i apsolvira drugi stupanj studija violine i glazbene pedagogije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Domovinski rat provodi kao glazbenik i hrvatski branitelj zajedno sa svojim sugrađanima u Dubrovniku. Nakon razvojačenja iz postrojbi Hrvatske vojske zapošljava se u Dubrovačkom simfonijskom orkestru, gdje do danas obnaša poslove glazbenika na radnom mjestu viola-tuti. Od 1994. do sredine 2006. godine honorarni je suradnik Hrvatskog radija i Radio Dubrovnika. Član je više strukovnih udruga (Hrvatsko društvo skladatelja, Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika, Hrvatsko društvo orkestralnih umjetnika, Hrvatska udruga klapa).

Znatan dio svojega glazbenog potencijala i stvaralaštva posvetio je Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu, na kojemu je prisutan od 1970. godine do danas kao pjevač, osnivač i glazbeni voditelj klapa:

„Maestral“ (od 1969. do 1978.) s osvojenom specijalnom nagradom „Saveza udruženja muzičara zabavne i narodne muzike Hrvatske“, drugom nagradom Stručnog ocjenjivačkog povjerenstva (1970.) i tri prve (1970., 1971., i 1972.) nagrade publike u završnim večerima FDK Omiš, te nagradom za najbolju izvedbu nove skladbe (1984.) u konkurenciji novih skladbi na FDK u Omišu;

„Linđo (N)“ (od 1978.), s osvojene dvije prve nagrade Stručnog ocjenjivačkog povjerenstva (1987. i 1991. ), jednom prvom (2007.) i jednom trećom nagradom publike (1991.), nagradom Stručnog ocjenjivačkog povjerenstva „Najbolji debitant“ (1979.) i nagradom voditelja klapa „Bašćinski glasi“ (1991.) u završnim večerima FDK u Omišu, te s pet nagrada Stručnog ocjenjivačkog povjerenstva za najbolju izvedbu nove skladbe (1983., 1985., 1986., 1987. i 1990.) u konkurenciji novih skladbi, uz tri spomen plakete za deseti (1990.), petnaesti (1997.) i dvadeseti (2005.) nastup na FDK u Omišu. S klapom „Linđo N“ predstavljao je klape s područja Dubrovačke biskupije u Pohodu FDK Omiš Kaptolu 1994. godine i Pohodu FDK Omiš poglavaru Rimokatoličke crkve Ivanu Pavlu II., Rim/ Vatikan, 1997. godine (vidi „Miljenko Grgić, 40 godina Omiškog festivala, Omiš 2009.“).

Obrađivač više od stotinu izvornih narodnih napjeva iz Dalmacije i novih skladbi, praizvedenih ili izvedenih na FDK u Omišu.

Autor glazbe više od pedeset skladbi praizvedenih ili izvedenih na FDK u Omišu, nagrađenih s dvije prve (1990. i 1999.), pet drugih (1984., 1993., 1998., 2000. i 2004.) i dvije treće (1992. i 1995.) nagrade Stručnog ocjenjivačkog povjerenstva, te s dvije prve (1984. i 1985.) nagrade publike. Na FDK u Omišu priređuje tri Autorske (Obljetničke) večeri (1988., 1999. i 2004.). Autorova trofejna omiška skladba „Sušna zikva na školju“ (stihovi: Slavko Govorčin) je u kronikama FDK Omiš ubilježena kao najizvođenija skladba (sedamnaest festivala) u prva četiri desetljeća Omiškog festivala (vidi „Miljenko Grgić, Ljetopisi FDK OMIŠ 1967. – 2006., Omiš 2006.“). Ova, kao i niz drugih autorovih omiških uspješnica, počesto nadahnjuje klape na pobjednički pjev u završnim večerima Festivala dalmatinskih klapa u Omišu. U ovom opusu djelovanja Krešimira Magdića, posebno je zanimljiva njegova suradnja s pjesnikom akademikom Jakšom Fiamengom.