Drago Ivanišević, velikan hrvatskog pjesništva
Drago Ivanišević rođen je 10. veljače 1907. u Trstu. Djetinjstvo je proveo u Trstu i Splitu. U Trstu je polazio osnovnu školu, te započeo gimnaziju na njemačkom, potom nastavio na Sušaku na hrvatskom, a zatim je dovršio u Splitu.
Pjesnikov otac Mate bio je trgovac rodom iz Krila Jesenica u Poljicima, a majka Tomica Matija Brničević rodom je bila iz sela Kruga, također u Poljicima. Ivaniševićevi roditelji bili su iznimno marljivi ljudi i uvaženi trgovci vinom u Trstu.
Pjesnikovi roditelji imali su svijest o potrebi školovanja, o čemu pjesnik dojmljivo govori u pjesmi posvećenoj Danteu (objavljenoj u kasnijoj zbirci Igra bogova ili pustinje ljubavi, Zagreb, 1967). Svoga sina poslali su na godinu dana u Zenicu, da bi u samostanu časnih sestara naučio njemački jezik jer je Ivaniševićeva poliglotska nadarenost potjecala iz djetinjstva. Svoje prve pjesme u prozi objavio je 1925. u splitskoj »Hrvatskoj slozi«, a u Dubrovniku 1930. počinje objavljivati prve stihove. Budući da u Zagrebu nije postojao studij komparativne književnosti, Ivanišević počinje 1926. studirati francuski i komparativnu povijest književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Zanimajući se za kazalište neko vrijeme je bio pomoćnik redatelja u Narodnom pozorištu, a 1926. asistent dr. Branka Gavelle u splitskoj postavi Ibsenovog Peer Gynta. Godine 1928. boravio je u Parizu kao stipendist francuske vlade, gdje je pod utjecajem nadrealizma počeo i slikati.
Svoje likovne radove Drago Ivanišević se potpisivao pseudonimima Cadenas i Albert Jordan. Nakon što je diplomirao, 1930. odlazi u Rim i Firencu, a u Padovi nastavlja studirati komparativnu književnost, te je 1932. i obranio doktorat o Danteu u hrvatskoj književnosti. Godinu dana pjesnik je proboravio i u Veneciji gdje je kod slavnog Rossija proučavao djelo komediografa Carla Goldonija i teatarski stil komedije dell arte. Nakon povratka u domovinu radio je kao gimnazijski profesor u Zagrebu i Karlovcu. Od 1938. do 1939. godine boravio je ponovno u Parizu kao stipendist francuske vlade, a stanovao je i slikao u ateljeu proslavljenog slikara Amadea Modigliania. Za vrijeme boravka u Francuskoj družio se s brojnim intelektualcima, a osobito s Andre Gideom. Godine 1938. obranio je doktorsku disertaciju na Sorboni »Proust i njegovo doba«. Nakon što se vratio u zemlju adio je kao suosnivač, direktor i dramaturg na Glumačkoj školi HNK u Zagrebu, do odlaska u partizane 1944. Za vrijeme španjolskoga građanskog rata aktivno je potpomagao lijevu frontu, a od 26. XI.1944. pridružuje se sa suprugom Ines i starijom kćerkom Laticom partizanskom pokretu, te je u ratu djelovao kao upravitelj Centralne kazališne družine pri ZAVNOH-u. Poslije je imenovan direktorom drame Kazališta narodnog oslobođenja Hrvatske i direktorom Zemaljske glumačke škole u Zagrebu gdje je radio od 1945. do 1949, kada je otpušten.
Od 1950. postaje docent, a od 1956. izvanredni profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Na vlastitu molbu umirovljen je 1960. godine. Djelovao je kao tajnik Društva književnika Hrvatske, a od 1965. do 1967. bio je urednik u Nakladnom zavodu »Znanje«. Osim toga, uređuje časopis Teatar, obavlja funkciju predsjednika Saveza amaterskih kazališta Hrvatske i predsjednik je Festivala amaterskih kazališta i kazališnih društava Jugoslavije u Hvaru. Od godine 1970. intenzivnije sudjeluje u likovnom stvaralaštvu.Za svoj književni rad dobio je brojne književne nagrade (Nazorovu nagradu, Goranov vijenac, Korablju Marka Marulića za poeziju, Zmajevu nagradu), a Republika Italija odlikovala ga je odličjem »Cavaliere ufficiale«. Bio je i istaknuti član uprave Comunità Europea degli Scrittori (Zajednica europskih pisaca), ajedan je od osnivača i član Internacionalne akademije pjesnika (Founder Fellow of the International Academy of Poets) u Cambridgeu.
Umro je 1. lipnja 1981. godine u Zagrebu.
~~~~~
Svi koji su u nedjelju, 26. lipnja 2022., došli u klaustar Franjevačkog samostana na Skalicama u Omišu, na večer posvećenu velikanu čakavske poezije, pjesniku Dragi Ivaniševiću, svjedočili su pravoj glazbeno-poetskoj, klapskoj poslastici. U okviru programa 56. Festivala dalmatinskih klapa Omiš nezaboravnu večer priredile su djevojke iz splitske klape Orca zajedno s voditeljem Srećkom Damjanovićem
~~~~~
Od 2005. godine u počast ovom velikanu Nagrada za najbolje stihove na Večeri novih skladbi Festivala dalmatinskih klapa u Omišu zove se Plaketa Drago Ivanišević.
Na Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu uglazbljeni stihovi su:
– Bija brod, Duško Tambača, 2019.
– Otok, Duško Tambača, 2018.
– Jubav, Duško Tambača, 1998.
– Ča ti vridi, Zoran Juranić, 1996.
– Ma se uvik smiju dica, Pero Gotovac, 1996.
– Jubav moja, Vlado Sunko, 1993.
– Moj did, Duško Tambača, 1979.
– Ča vridi, Duško Tambača, 1977.
– Težaci, Duško Tambača, 1976.
– Maslina, Duško Tambača, 1975.
– Sudamja, Duško Tambača, 1974.
– Težaška ar’ja, Duško Tambača, 1974.
– Ka’ smo zdigli crjenu kapu, Duško Tambača 1973.
~~~~~
HRVATSKA
Ni brda nisu,
ni doline, ni rijeke, ni more,
ni oblaci nisu,
ni kiša, ni snijeg nije moja Hrvatska …
Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda,
Hrvatska je riječ koju naučih od majke
i ono u riječi mnogo dublje od riječi,
i ono dublje s Hrvatskom me veže,
s Hrvatskom Hrvata,
s patnjama njinim,
sa smijehom i nadom,
s ljudima me veže,
te ja kao Hrvat brat sam svih ljudi
i kud god idem sa mnom je
Hrvatska.