Maestro Eduard Tudor, veliki profesor blage naravi

23.Veljača.2021.

Maestro Eduard Tudor zapisivač, obrađivač, voditelj, član stručnog ocjenjivačkog suda, te umjetnički ravnatelj FDK Omiš od 1974. do 1990., napustio nas je 25. veljače prošle godine. Profesor Tudor rodio se u Splitu 1933. godine. Studij glazbene teorije završio je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a potom studirao dirigiranje na Muzičkoj akademiji u Sarajevu.

Kao mladi profesor predavao je u početku teorijske predmete i bio dirigent orkestra Srednje glazbene škole u Mostaru. No, već tada je, šezdesetih godina XX. stoljeća, opseg njegovih glazbenih interesa i entuzijazam oživio mostarsku glazbenu scenu. Prof. Tudor istovremeno je ravnao Gradskim simfonijskim orkestrom, skladao scensku glazbu za Narodno pozorište u Mostaru, šest godina vodio Mješoviti zbor Abrašević i pisao kao glazbeni kritičar u listu Sloboda. Po povratku u rodni Split, 1968. djeluje kao zborovođa, korepetitor i dirigent opere i zbora HNK-a u Splitu. Početkom 1969. godine osniva Komorni orkestar s kojim uspješno promovira djela hrvatskih autora, a posebno je značajan za revitalizaciju djela Borisa Papandopula. Radio je kao honorarni predavač na Pedagoškoj akademiji, a potom kao profesor Filozofskog fakulteta i  Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Njegov bogati profesionalni klapski životopis započinje 1971. Godine kad se prvi put nalaziu ocjenjivačkom žiriju klapa na omiškom Festivalu. Godine 1972. sudjeluje na “Omišu” kao voditelj klape Trogir koju je te godine preuzeo od maestra Stipišića. Svestrani i sveprisutni Tudor, koji se na polju klapske pjesme ogleda kao zapisivač, obrađivač i voditelj, uskoro je i u žiriju za izbor novih skladbi, a od osmog Festivala umjetnički je voditelj manifestacije koja pod njegovom “dirigentskom palicom” ulazi u razdoblje u kojem dozrijevaju plodovi utemeljitelja i vrsnih etnomuzikologa – kreatora omiškog Festivala.

U publikaciji 40 godina omiškog Festivala prof. Miljenko Grgić iznosi: „Sretna je okolnost da je nakon Bombardellijeva odlaska dužnost stručnog voditelja povjerena Eduardu Tudoru. U njemu je Festivalski odbor morao otkriti ugodnu osobu, a iznad svega pouzdanog stručnjaka. To je bio idealan izbor jer je Tudor, zbog svoje samozatajne prirode i vrhunskog poznavanja problematike dalmatinske klapske pjesme, mogao na najbolji način odgovoriti izazovima svoga vremena. S jedne strane umješno je komunicirao s klapama, a s druge znalački ih je vodio putem progresivnog rasta. Sav posao koji mu je bio povjeren radio je smireno i dirigent, skladatelj, aranžer i glazbeni pedagog, prof. Eduard Tudor davne je 1974. godine, nakon Stipišića i Bombardellija, preuzeo odgovornu i zahtjevnu ulogu umjetničkog ravnatelja omiškog Festivala dalmatinskih klapa te čak 17 godina bio njegovim “dirigentom”. Kad se uz ovaj teško dostižni podatak, koji ga čini najdugovječnijim liderom u povijesti ove manifestacije, dodaju podatci o njegovoj proaktivnoj ulozi u brojnim žirijima četiri desetljeća – jasno je da je Eduard Tudor jedna od reprezentativnih osobnosti koja je utkala život u kreaciju, progres i doseg Festivala, razborito, lišeno bilo kakvih pretjeranosti. I upravo taj, naizgled neproblematski pristup stvarima, umnogome je pridonio neprestanom razvitku Festivala i širenju njegove djelatnosti. Nažalost, blage, ali učinkovite metamorfoze što ih je provodio, uglavnom su ostale nezamijećene u ogledima suvremenika.“

Dr. sc. Vedrana Milin Ćurinu proslovu izdanja Leut 12 – Eduard Tudor (1999.) o svom profesoru piše: „Aktivno prisutan u životu ovog specifičnog glazbenog izraza, rad maestra Tudora na tom glazbenom području uvijek je bio primjerom jednostavnosti, ravnoteže i mjere, kako u pristupu, tako i u razradi glazbenih elemenata. Upravo u tome leži osobita vrijednost njegova rada. Za sve one koji su se na bilo koji način dotakli Festivala dalmatinskih klapa u Omišu ili klapske pjesme u najširem smislu morali su se susresti s Edijem. Tih, nenametljiv, pomalo samozatajan i nadasve skroman, ogroman dio svojih znanja, stručnosti, energije i iskustava dao je klapama i Omiškom festivalu. Umjetnički voditelj ovog Festivala bio je od 1974. do 1990. godine, dakle punih 17 godina u kontinuitetu. Kada se svemu tome pridoda na tisuće odslušanih primjera kro zaudicije Festivala, te procjena brojnih novouglazbljenih skladbi koje je trebalo preslušati za odabir za Festival, može se ustvrditi da je mo. Eduard Tudor jedan dobar dio svoga života posvetio klapama, klapskoj pjesmi i Festivalu. Moram ovom prilikom istaći da sam i ja učila od njega, kao i mnoge moje kolege za koje je također bio uvijek prisutan i dobronamjeran mentor. Poznato je da rijetko tko može tako brzo i spretno “pročitati” partituru, “vidjeti je uhom” i još je brže i spretnije izvesti na klaviru. Kao profesionalni dirigent i teoretičar glazbe, a sa iskonskim poznavanjem klapske pjesme, Tudor je znao naći onu pravu mjeru odnosa folklornog i stručno-glazbenog. Tonski ili notni zapis kao poticaj, zakoni klapskog zvuka i slijeda glazbene logike kao orijentacija, a u konačnosti jednostavnost i bliskost izvorima. (…) Njegov je slog blizak, jasan i jednostavan, a upravo potome prepoznatljiv i svoj.“

Zahvaljujući blagoj naravi, osobito je značajnu ulogu Tudor odigrao u motiviranju i zadržavanju brojnih stručnih suradnika u tijelima, najčešće ocjenjivačkim sudovima, omiškog Festivala. Uz potporu Festivalskog odbora uspio je očuvati dobre odnose s dotadašnjim aktivnim suradnicima te kontinuirano uključivati nove, zašto je trebalo mnogo volje i pregovaračke umješnosti. Često je vodio iscrpljujuće razgovore s mlađim kolegama u nastojanju da ih ohrabri i privoli na suradnju, a još češće pisao pisma pozivajući suradnike na produljenje suradnje uoči Festivala. Maestro Eduard Tudor vodio je brojne klape među kojima ćemo spomenuti: Jadrantrans, Omiš, Marjan i žensku klapu Brodosplit. Njegov zdušni rad na prikupljanju dalmatinskih narodnih napjeva koje je dao vrsnim znalcima Stipišiću i Bubli na obradu dovele su do publiciranja triju zbirki trogirskih narodnih napjeva Pisme staroga Trogira I., II. i III.(1972., 1975. i 1977.), koje su postale svojevrsni glazbeni manifesti klapama za buduće izvođenje na omiškom Festivalu. U ovim zbirkama sadržane su i neke najbolje Tudorove obrade: “Priko mosta o’Ciova”, “Oj, slaviću ki propivaš”, “Rusulice moja, rumena”, “Sagradit ću kuću”, „Golubice, nemoj spati“ i druge. Maestro Tudor dobio je tijekom glazbene karijere brojna priznanja od kojih ćemo izdvojiti nekoliko važnijih. Kao jednog od najzaslužnijih i najsvestranijih regalaca omiškog Festivala predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je 1996. godine, prigodom 30 godina Festivala, Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi. Hrvatska glazbena unija dodijelila mu je 1999. Godine Zlatnu plaketu Status za sveukupni umjetnički rad, dok mu je 2008. godine (iste godine kada mu je Festival priredio autorsku večer) Grad Omiš dodijelio osobnu nagradu.

(Iz monografije „Festival dalmatinskih klapa Omiš 1967 – 2016“, autorice Herci Ganza)