U publikaciji 40 godina omiškog Festivala dr. Miljenko Grgić iznosi: „Sretna je okolnost da je nakon Bombardellijeva odlaska dužnost stručnog voditelja povjerena Eduardu Tudoru. U njemu je Festivalski odbor morao otkriti ugodnu osobu, a iznad svega pouzdanog stručnjaka. To je bio idealan izbor jer je Tudor, zbog svoje samozatajne prirode i vrhunskog poznavanja problematike dalmatinske klapske pjesme, mogao na najbolji način odgovoriti izazovima svoga vremena. S jedne strane umješno je komunicirao s klapama, a s druge znalački ih je vodio putem progresivnog rasta. Sav posao koji mu je bio povjeren radio je smireno i dirigent, skladatelj, aranžer i glazbeni pedagog, prof. Eduard Tudor davne je 1974. godine, nakon Stipišića i Bombardellija, preuzeo odgovornu i zahtjevnu ulogu umjetničkog ravnatelja omiškog Festivala dalmatinskih klapa te čak 17 godina bio njegovim “dirigentom”. Kad se uz ovaj teško dostižni podatak, koji ga čini najdugovječnijim liderom u povijesti ove manifestacije, dodaju podatci o njegovoj proaktivnoj ulozi u brojnim žirijima četiri desetljeća – jasno je da je Eduard Tudor jedna od reprezentativnih osobnosti koja je utkala život u kreaciju, progres i doseg Festivala, razborito, lišeno bilo kakvih pretjeranosti. I upravo taj, naizgled neproblematski pristup stvarima, umnogome je pridonio neprestanom razvitku Festivala i širenju njegove djelatnosti. Nažalost, blage, ali učinkovite metamorfoze što ih je provodio, uglavnom su ostale nezamijećene u ogledima suvremenika.“

Dr. sc. Vedrana Milin Ćurin u proslovu izdanja Leut 12 -Eduard Tudor (1999.) o svom profesoru piše: „Aktivno prisutan u životu ovog specifičnog glazbenog izraza, rad maestra Tudora na tom glazbenom području uvijek je bio primjerom jednostavnosti, ravnoteže i mjere, kako u pristupu, tako i u razradi glazbenih elemenata. Upravo u tome leži osobita vrijednost njegova rada. Za sve one koji su se na bilo koji način dotakli Festivala dalmatinskih klapa u Omišu ili klapske pjesme u najširem smislu morali su se susresti s Edijem. Tih, nenametljiv, pomalo samozatajan i nadasve skroman, ogroman dio svojih znanja, stručnosti, energije i iskustava dao je klapama i Omiškom festivalu. Umjetnički voditelj ovog Festivala bio je od 1974. do 1990. godine, dakle punih 17 godina u kontinuitetu. Kada se svemu tome pridoda na tisuće odslušanih primjera kro zaudicije Festivala, te procjena brojnih novouglazbljenih skladbi koje je trebalo preslušati za odabir za Festival, može se ustvrditi da je mo. Eduard Tudor jedan dobar dio svoga života posvetio klapama, klapskoj pjesmi i Festivalu. Moram ovom prilikom istaći da sam i ja učila od njega, kao i mnoge moje kolege za koje je također bio uvijek prisutan i dobronamjeran mentor. Poznato je da rijetko tko može tako brzo i spretno “pročitati” partituru, “vidjeti je uhom” i još je brže i spretnije izvesti na klaviru. Kao profesionalni dirigent i teoretičar glazbe, a sa iskonskim poznavanjem klapske pjesme, Tudor je znao naći onu pravu mjeru odnosa folklornog i stručno-glazbenog. Tonski ili notni zapis kao poticaj, zakoni klapskog zvuka i slijeda glazbene logike kao orijentacija, a u konačnosti jednostavnost i bliskost izvorima. (…) Njegov je slog blizak, jasan i jednostavan, a upravo potome prepoznatljiv i svoj.“

Zahvaljujući blagoj naravi, osobito je značajnu ulogu Tudor odigrao u motiviranju i zadržavanju brojnih stručnih suradnika u tijelima, najčešće ocjenjivačkim sudovima, omiškog Festivala. Uz potporu Festivalskog odbora uspio je očuvati dobre odnose s dotadašnjim aktivnim suradnicima te kontinuirano uključivati nove, zašto je trebalo mnogo volje i pregovaračke umješnosti. Često je vodio iscrpljujuće razgovore s mlađim kolegama u nastojanju da ih ohrabri i privoli na suradnju, a još češće pisao pisma pozivajući suradnike na produljenje suradnje uoči Festivala. Maestro Eduard Tudor vodio je brojne klape među kojima ćemo spomenuti: Jadrantrans, Omiš, Marjan i žensku klapu Brodosplit. Njegov zdušni rad na prikupljanju dalmatinskih narodnih napjeva koje je dao vrsnim znalcima Stipišiću i Bubli na obradu dovele su do publiciranja triju zbirki trogirskih narodnih napjeva Pisme staroga Trogira I., II. i III.(1972., 1975. i 1977.), koje su postale svojevrsni glazbeni manifesti klapama za buduće izvođenje na omiškom Festivalu. U ovim zbirkama sadržane su i neke najbolje Tudorove obrade: “Priko mosta o’Ciova”, “Oj, slaviću ki propivaš”, “Rusulice moja, rumena”, “Sagradit ću kuću”, „Golubice, nemoj spati“ i druge. Maestro Tudor dobio je tijekom glazbene karijere brojna priznanja od kojih ćemo izdvojiti nekoliko važnijih. Kao jednog od najzaslužnijih i najsvestranijih pregalaca omiškog Festivala predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je 1996. godine, prigodom 30 godina Festivala, Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi. Hrvatska glazbena unija dodijelila mu je 1999. godine Zlatnu plaketu Status za sveukupni umjetnički rad, dok mu je 2008. godine (iste godine kada mu je Festival priredio autorsku večer) Grad Omiš dodijelio osobnu nagradu.