Dr. Ivo Šaškor – legenda Omiša i Festivala

Jedna od nezaobilaznih legendi Omiša XX. stoljeća nesumnjivo je omiški liječnik dr. Ivo Šaškor (1924.-1994.). Osim u svojoj popularnoj ordinaciji, ovaj je “dobri duh Omiša”, svestrani intelektualac, erudit, strastveni latinist i talijanist, zaljubljenik u hrvatsku povijest i arheologiju, bio i jedna od središnjih ličnosti prve četvrti stoljeća Festivala dalmatinskih klapa.

Rođen na Poljičkom trgu, odrastao u ulici Jurja Šubića, dr. Šaškor cijeli je život Proveo i posvetio Omišu. Smatrajući kako liječnik treba raditi u prirodnom okruženju u kojem je najučinkovitiji, ostao je cijeloga života uz svoj grad i svoje ljude. Kako je volio ljude i njihov mentalitet, tako je volio i glazbu. Već kao zagrebački student (prvo kemije, a potom medicine) pjevao je u Zboru Ivana Gorana Kovačića.

Premda je bio istinski poznavatelj klasične glazbe te znao napamet cijele opere uz čije bi se slušanje opuštao, posebno je mjesto u njegovom srcu imala dalmatinska pjesma. Od drugog Festivala 1968. uključio se entuzijazmom, znanjem i ugledom u rad ocjenjivačkog žirija za izbor klapa i u toj je ulozi u kontinuitetu djelovao 23 godine, do XXIV. Festivala 1990. godine. Dvaput je bio član komisije za izbor novih skladbi čije je postojanje na Festivalu podupirao zalažući se da na taj način obogatimo oskudan fond starih izvornih dalmatinskih pjesama, zadržavajući stanovite zakonitosti dalmatinskog melosa i potpirujući staru vatru koja bi se inače ugasila – kako je napisao u stručnom osvrtu 1975. godine.

Tijekom  osamdesetih, osam je godina bio stručni suradnik za izbor klapa. Uslijed povijesnih promjena početkom 90-ih bio je posljednji predsjednik Skupštine Festivala prije njenog ukidanja i prelaska na novi sustav uređenja (Direkcija). Zalagao se za promidžbu naše nacionalne baštine kroz dalmatinsku pjesmu izvan granica Hrvatske pa su prvi inozemni koncerti pet dalmatinskih klapa u teatru Flavio Vespasiano u talijanskom Riettiju 1983. godine njegova zasluga.

Svako naše malo misto tradicionalno je na pijedestal stavljalo liječnika, učitelja i svećenika. Rijetko se koje mjesto moglo pohvaliti da u njemu živi osoba u kojoj su sjedinjena znanja i vještine potrebne za sva tri poziva. Omiš je imao tu sreću, imao je dr. Ivu Šaškora koji je u prvom redu bio predani liječnik, vrhunski dijagnostičar s izraženim smislom za psihologiju. Zato su ga ljudi voljeli i u najtežim im je trenutcima davao nadu. Naročito je bio utjeha starima, nemoćnima i umirućima. Čak su i svećenici to priznavali i nerijetko ga zvali upomoć. Poznavajući sve sugrađane, a i generacije njihovih predaka, posebno se posvetio izučavanju obiteljskih bolesti u čemu su bili korijeni njegove precizne dijagnostike, ali i inspiracija za njegovu, nažalost, nikad dovršenu knjigu Povijest medicine u Dalmaciji.

(Autorica  teksta Herci Ganza - prilog Monografiji za 50. godina FDK)

Dr. Ivo umro je 24. lipnja 1994. – Direkcija Festivala s ponosom ga se sjeća !

Dobrom voljom Matee Brstilo Rešetar ravnateljice Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu, inače naše omišanke i klapašice izdvojili smo jedno svjedočenje za života dr. Šaškora. Radilo se o početku Križnog puta.

„Zadnje kilometre pred Mariborom su nas pratili stražari na konjima. Galopirajući su nas tjerali trčati iako smo bili potpuno iscrpljeni (…) tko sustane dobiva metak. Sve što smo imali uza se bacali smo da nam ne smeta. (…) Stanovnici Maribora i okolice vidjevši nas onako jadne i iscrpljene, davahu nam hrane i pića. Tu su jednu veliku grupu stjerali u neko gimnazijsko dvorište.

(…) a onda nas odvedoše u logor Prečko (…) Iz Prečkoga nas je pošlo 10-12 tisuća, a u Bjelovar nas je stiglo manje od 2500. Taj marš je započeo s pomalo čudnim osjećajem. (…) Zagrebačke ulice su pune svijeta, mnogi su tražili svoje: majke sinove ili muževe, djeca roditelje, sestre braću i slično. Posebno je bio dirljiv prolazak Trešnjevkom gdje su nam toliko hrane davali da nismo mogli nositi, stražari su bjesnili pokušavajući rasterati puk. Onda iznenada zapjeva splitska grupa pod vodstvom Ive Šaškora „Ne plači majčice mila jer mene čuva sam Bog”. To je izazvalo opći plač, gledajući onako jadne izmučene mladiće koje vode u nepoznato, a oni pjevaju. To se sve zbivalo na Trešnjevci koju oni nazvahu crvenom!

~~~~~

Vid Mihotić („Stradavanje splitskih građana u tragičnom povlačenju Hrvatske vojske 1945.g.“, Naše doba, 25. 12. 1996., str. 18-19)