Marko Šimić osnovnu i srednju glazbenu školu završio je u Bihaću. Primarno je svirao klavir, a u srednjoj još i gitaru kao izborni instrument. Glazbeno vrlo aktivan još kao pučkoškolac - u šestom razredu osnovne osnovao je rock/metal bend gdje je svoje prijatelje učio svirati bas, bubanj, gitaru, pjevati... Priča nam Marko: - „Nisam ni ja to tada znao ali išao sam u glazbenu, pa kako bi ja naučio tako bi i njima prenosio. Tada, kao dječarci ludovali smo za Deep Purpleom i Iron Maidenom. Naravno, svi su htjeli svirati ali tehnički nisu mogli, pa sam ja silom prilika stidljivo počeo pisati aranžmane i skladati nove pjesme za njih, nešto što možemo odsvirati... I eto od šestog osnovne, usudim se reći, do dan danas pišem, aranžiram i skladam pjesme".

Marko je kao srednjoškolac svirao u bendu i pratio razne uspješne glazbenike... Od stilova prošao je sve od klasike, jazza, funkija, bluesa, sevdaha, metala, rocka, crkvene glazbe... Kako nije želio da mu se glazba pretvori u posao i obvezu nije upisao glazbenu akademiju već je odabrao poziv inženjera. I danas, nakon priličnog vremenskog odmaka misli da nije pogriješio, a glazba mu je ostala hobi.

Klape ga u početku nisu osobito zanimale, ali su ga otkrićem oduševile, osvojile i tako je ostalo i danas. A glavni pokretač bila je Markova supruga bivša klapašica i voditeljica crkvenog zbora na Trsteniku u kojem je Marko pjevao i tu ga je osvojio njen klapski dio. Kasnije je preuzeo zbor i pokušao osnovati klapu sa muškim dijelom zbora nekoliko puta bezuspješno. I onda je probao sa curama i - eto - prvo pa žensko - tako su nastale "Luše".

Ostalo je povijest, sadašnjost i budućnost. Neostvarenu želju da vodi mušku klapu ostvario je slučajnim sticajem okolnosti kao voditelj klape Krunik iz Kučina. Nažalost zbog preseljenja u Zagreb suradnja je trajala kratko (9 mjeseci).

Markov klapski put obilježavaju jako pozitivne uspomene i puno nagrada o kojima u početku nije ni sanjao, a niti su bile motiv - nego baš nuspojava te zajedničke ljubavi prema glazbi... moto klape „Luše“ uvijek je bio „mi bi samo pivali“ i eto pored trideset godina glazbenog iskustva, nekoliko zlata sa Omiša, projekta Mile Gojsalić i obrada koje više ni ne broji - najponosniji je na činjenicu da s klapom od starta radi na svoj drugačiji način i da su ostali u istom sastavu, te kako se nada, ostavili nekoliko lijepih izvedbi za nadolazeće generacije. Takvo nešto – zaključuje Marko - se ne može platiti i iskreno bi poželio svakom glazbeniku.