Grad Omiš smjestio se na ušću rijeke Cetine. Povoljan položaj omogućio mu je obranu u prošlosti, a danas je jedinstvena zanimljivost na hrvatskoj obali. Impozantna kamena vrata znana i kao “Vražja usta“,  kroz koja se bistra Cetina ulijeva u more – predstavlja geološki simbol ovog starog grada, a rijeka ujedno stvara jedini put u zaleđe od rijeke Jadro do Vrulje.

Povijesno središte grada smješteno je na istočnoj obali Cetine, a u antičko vrijeme naselje se vjerojatno nalazilo sjevernije od današnjeg, u zaseoku Baučići. Podrijetlo naziva grada potječe od slavenske riječi HOLM / HUM, što je prevedenica ilirsko-grčke riječi ONAION / ONEON, a znači brijeg, brdo, mjesto na brijegu ili da je ONEUM prozvan po rijeci Cetini koju su grčki kolonisti u donjem toku zvali Nestos iz čega se izvodi ime grada Oneum (Onaeum). Srednjovjekovni se grad naziva Olmissium, Almivssium, a u doba mletačke vlasti Almissa. Današnje se ime Omiša izvodi iz srednjovjekovnog imena. U srednjem vijeku
gusarstvo je za Omišane bio važan način stjecanja. Omišani su bili poznati gusari, što im je olakšao položaj grada, a i njihove lagane i brze brodice. U vrijeme najvećih pohoda na čelu omiških gusara bili su knezovi Kačići, koji su puna dva stoljeća predvodili napade na papinske galije i trgovačke brodove moćne Venecije, Dubrovnika, Splita, Kotora… Nakon Kačića, gospodari Omiša su bili knezovi Šubići, braća Horvat koji su bili pod zaštitom bosanskog kralja Tvrtka I, bosanski velmoža Hrvoje Vukčić Hrvatinić, ban Ivaniš Nelipić, obitelj Matka Talovca koja vlast nad gradom dobiva od kralja Žigmunda, te bosanski vojvoda Stjepan Kosaca. Nakon što je Ladislav Napuljski 1409. prodao Dalmaciju Mletačkoj Republici, 1444. i Omiš je priznao vlast Mletaka u čijem sastavu ostaje do 1797. god. Nakon propasti Venecije, Omiš pripada Austriji sve do 1805. god., a od 1805 – 1813. francuskoj upravi. Nakon pada Napoleona Omiš zauzima, kao i cijelu Dalmaciju, austrijska uprava gdje i ostaju sve do kraja Prvog svjetskog rata.

S gradom Omišem graniči Poljička kneževina prirodnom granicom rijeke Cetine. Poljica su se smjestila između rijeke Cetine na istoku i rijeke Žrnovnice na zapadu, te i danas nosi prizvuk ponosa potomcima drevnih Poljičana. Poljica su istoznačnica stare seljačke samouprave, koja je povezana s Poljičkim statutom iz 15. st . i ozakonjuje običajno pravo. Poljički statut jedan je od najstarijih i najvažnijih hrvatsko povijesno-pravnih spomenika.
O bogatoj kulturnoj baštini Omiša svjedoče brojni spomenici kulture. Gusarsku povijest zorno predočuju tvrđave Mirabella (Peovica) i Starigrad (Fortica). Omiš je bio zaštićen zidinama s tri strane, a sjevernu mu je branila planina. Takvo stanje zadržalo se sve do 19. stoljeća, a potom su zidine najvećim dijelom porušene. Samo središte čine kamene kuće povezane s uličicama i trgovima na kojima se i danas odvija cjelokupni život. Od crkvi u starim gradskim zidinama su: crkva sv. Mihovila, crkva sv. Duha i sv. Roka, a izvan zidina: crkvica sv Petra, sv. Luke, sv. Marije, franjevački samostan s crkvom Gospe od Karmela, sv. Stjepan i ostaci crkve sv. Ivana u Borku i sv. Eufemije uz obalu na Brzetu. Župna crkva posvećena je sv. Mihovilu, a sagrađena je početkom 17. stoljeća, a zvonik početkom 18. stoljeća. Crkvu su sagradili mjesni graditelji, a objedinjuje značajke gotike, renesanse i ranog baroka. U niši iznad raskošnog kamenog ulaza nalazi se kip sv. Mihovila i prozorska ruža. Na crkvenim zidovima nalaze se grbovi mletačkih plemića i grb grada Omiša. Crkvica sv. Petra na Priku, nalazi se na desnoj obali Cetine, a u ispravama se prvi put spominje 1074. godine za vladanja kralja Slavca. U crkvici su ugrađeni ranokršćanski kameni dijelovi, a pokraj crkve bio je benediktinski, a potom i franjevački samostan. 1750. osnovano je glagoljaško sjemenište.

U večernjim satima omiško kulturno ljeto pružit će nezaboravne trenutke pa i najzahtjevnijima. Središte omiškog kulturnog ljeta pripada Festivalu dalmatinskih klapa, koje postoji od 1967. godine. Festival dalmatinskih klapa pridonio je i njegovanju kulture pučkog pjevanja, a klape koje su na omiškim festivalima postizale najbolje uspjehe, postale su cijenjene diljem Europe na festivalima takve vrste. Klapska pjesma temelji se na a capella pjevanju, a stihom povezuje sve postojanje života dalmatinskih ribara i težaka kroz teška stoljeća. Osim Festivala klapskog pjevanja u kulturnim programima zastupljeni su koncerti i recitali u crkvama i klaustru franjevačkog samostana, dramske predstave na trgovima, blagdanske pučke svečanosti, izložbe, književno-glazbeni susreti…

Na području grada mnogo je turističkih domaćinstava koja dobrodošlicu daruju svakom posjetitelju u toku cijele godine. Mala ribarska mjesta duž omiške rivijere čuvaju svoju originalnost, i u isto vrijeme svjedoče o turističkoj tradiciji i kulturi. Dobre komunikacije sa obližnjim Splitom pružaju dodatnu sigurnost i udobnost.

Omiš sa svojom začudnom okolicom pravi je biser u Hrvatskoj, a i na širem obzoru: različitosti u jedinstvu očuvana okoliša, bistrina mora, duge pješčane plaže i uvale, neodoljiv kanjon rijeke Cetine, neusporedivi susret sredozemne i kontinentalne klime, urbanizirano ušće…sve su to posebnosti koje zadivljuju, osvajaju i kojima ćete se rado vraćati!

Ako ste u Omišu… Ne zaboravite na Festival dalmatinskih klapa… Upoznajte čari izvorne prirode… Upoznajte Omiš, upoznajte Hrvatsku!