Promocija monografije FDK u Zagrebu

09.Studeni.2017.

U Zagrebu 9. studenog 2017. godine u  prostorijama Hrvatskog društva skladatelja održana je promocija Monografije “FESTIVAL DALMATINSKIH KLAPA OMIŠ 1967 – 2016” autorice Herci Ganza. Ovu vrijednu knjigu predstavili su mr.art. Bojan Pogrmilović,  dr. sc. Marko Rogošić, recenzent, mo. Dušan Šarac, umjetnički ravnatelj Festivala, prof. Mijo Stanić ravnatelj Festivala dalmatinskih klapa, te autorica monografije prof. Herci Ganza. Program je vodio Zvonko Varošanec, a ugodnu atmosferu prožetu emocijama svojim su pjevanjem upotpunile trofejne zagrebačke klape  Cesarice i  Nostalgija.

Od svih predstavljača monografije izdvajamo veći dio nadahnutog izlaganja maestra Bojana Pogrmilovića:

„Sama koncepcija monografije je uzbudljiva, jer je brojnim dodacima, donekle namjerno, remećen njen kronološki i faktografski slijed, pa je ta „razbarušenost“ pridonijela uzbudljivosti čitanja. S druge strane i taj „prividni“ nered je u stvari koncepcijski sjajno povezan sa stvarnom 51-fdk-promocija-zgb-004kronologijom. Upravo je nevjerojatna činjenica, kako je autorica to postigla kada gotovo da i nije imala dodirnih točaka s Festivalom prije početka pisanja. Autorica nije niti muzikologinja, niti glazbenica niti klapska pjevačica. To je svakako imalo svojih prednosti jer je omogućavalo krajnju objektivnost u pisanju, no s druge strane, teško je nama koji smo Omiš i omiški Festival i sve konotacije vezane uz Festival doživljavali uhom, dahom, duhom i kožom, pojmiti kako je netko izvan tog kruga mogao dosegnuti sve najfinije nijanse onoga što je Festival značio za hrvatsku kulturu. Ali i što je značio svakom pojedincu koji je ikada na bilo koji način bio uhvaćen u neku od niti koju je koncentrično širila festivalska paukova mreža u koju smo svi mi s velikim zadovoljstvom upadali i rado ostajali zarobljeni cijeli svoj život od prvog takvog kontakta.

U monografiji posebno su dirljivi i uzbudljivi opisi prvih godina Festivala. Nisam ni sam prije 1990. godine imao nikakav direktan kontakt s Festivalom. Radio i TV prijenosi te poneki razgovor s nekim od direktnih sudionika bili su sve što sam znao o Festivalu. No, intenzivna druženja s klapama devedesetih godina, druženja sa strukom na omiškim pjacama, kao i s fetivim Omišanima uz orahovac u omiškim đardinima, vraćala su me na početke postojanja Festivala, te sam tako upoznao gotovo sve sudionike samih početaka jedne veličanstvene ideje, ali i sjajne realizacije te iste ideje.

Maestro Pogrmilović dalje naglašava ….. (klik za nastavak)
No to je bilo devedesetih godina prošlog stoljeća i nije se bilo tako teško vratiti 23 ili nešto više godina unazad. No kako je autorici bilo vraćati se pedesetak godina u prošlost, kada već mnogih aktera tih slavnih početaka više nije bilo među nama, mogu samo zamisliti. Još je nevjerojatnije, što u svakom momentu, u cjelokupnom tekstu, prepoznajem sve ono kako sam i sam zamišljao te početke.

Ova monografija ima sve.  Faktografija je potpuna i precizna. No ne i suhoparno posložena, kako se to obično u takvim izdanjima čini. Ima ova knjiga usku poveznicu s interaktivnim i uzbudljivim festivalskim izložbenim prostorom koji je također nedavno promoviran u Omišu. Tu je i sjajan odabir fotografija. I na kraju (ili na početku) tu su sjajni tekstovi u maniri najbolje publicistike, ali i kvalitetne literature.


Posebno su zanimljivi dodaci o ličnostima u žućkastim okvirima. Opisi pojedinih ličnosti su upravo nevjerojatni jer ne nižu samo obične podatke već ulaze u srž onoga što te osobe predstavljaju za hrvatsku kulturu, te posebno za sam razvoj Festivala. No, tu su kao „nabacani“ i sivi okviri s komentarima iz tiska. Konačno, tu su i crveni okviri s posebno značajnim tekstovima gotovo poetske strukture. I sve se čini nabacanim, a opet je sve tako dobro povezano s kronološkim slijedom teksta kroz svih pedeset godina. Najzanimljivije je to da čitalac ništa neće propustiti bez obzira kojim redoslijedom čita tekstove. Može čitati samo tekst bez okvira, samo okvire ili pak kombinirati sve ono što se nalazi na istim stranicama (što bih i sam preporučio). Posebno su poglavlje sjajne fotografije te odlični i vrlo informativni potpisi pod fotografijama. Festival je imao sreće, ili pameti, da je svih ovih godina imao sjajne foto kroničare, posebice Vladu Zemunika koji je ujedno i urednik fotografije u ovom izdanju. Fotografije su i dokumentarno, ali i umjetnički sjajne, i već same za sebe govore jako mnogo. Uz službene fotografije Festivala, tu su i brojne fotografije iz raznih medija, te privatnih zbirki. Da se radila samo foto monografija iz ovog materijala, već bi to bio izniman prinos bilježenju povijesti Festivala. Zaista ne znam koliko je ljudi radilo takav posao i koliko je trebalo vremena da se takav posao napravi (pretpostavljam da su to svi oni kojima se glavni urednik u svom tekstu zahvalio, a njih je zaista malo za ovakav posao), no znam da slične zahvate, i poneko desetljeće, rade timovi ljudi.


No, unatoč poetskom karakteru monografije temeljenom na faktografiji, monografija je na kraju knjige opremljena i sjajnim indeksima. Prije svega tu je precizno kazalo imena zastupljenih u Djelu, popis klapa i sastava, te precizno navođenje korištene literature.


Ja vjerojatno nisam izuzetak i egocentrično sam krenuo u provjeru svih onih podataka koje osobno poznajem i nisam pronašao niti jednu, jedinu pogrešku. Taman kada sam pomislio da je nešto izostavljeno, pronašao sam taj podatak na nekom drugom mjestu i to mnogo prikladnijem od onog za koje sam smatrao da bi tamo trebao biti.


Monografija je opremljena i sjajnim uvodnim tekstom glavnog i odgovornog urednika i ravnatelja Festivala Mije Stanića te nadahnutim tekstovima recenzenata. Izdvojio bih neke njihove posebnosti. Dirnula me Fiamengova rečenica u kojoj kaže kako su u ovoj knjizi u istom kolu i Kuhač i Kuba i Bersa, pa da ne nabrajam sve koje je on nabrojio, ali i Čačija, Magdić i Ćaleta. Bože Mimica ispravno naglašava prenošenje poruke budućim generacijama, ali i i profesionalnu pripremu i opremu monografije. Dušan Šarac ingeniozno uspoređuje monografiju s uzbudljivim romanom prepunom izrazito profiliranih likova, dramaturških zapleta i nadasve sentimentalnih i nostalgičnih doživljaja. I na kraju iznimno duhovita i nadasve topla je i Rogošićeva recenzija u kojoj autoricu uspoređuje s dobrom kuharicom, a posebno me se dojmila rečenica kojom možda odaje i najveće priznanje autorici i činjenici koliko je svojim tekstovima pogodila „u sridu“. Citiram: „Gdje onomad bijah sretan, bijah i sad; gdje sam bio ravnodušan, ponovilo se; gdje sam bio ljut, gnjev mi se vratio još žešći. Tugovah rijetko!“. Eto takav je bio i moj dojam. A kako je do toga došla autorica, koja tim događanjima nikada nije prisustvovala, to zna samo ona i više sile koje su je vodile u njenom nadasve plemenitom poslu.

Omiš je sam po sebi grad spomenik i materijalne i nematerijalne baštine. I Festival je spomenik za sebe. No ova monografija još je jedan spomenik samim spomenicima.

Dok sam listao ovu knjigu ona je za mene bila kao ona trodimenzionalna slikovnica koje sam kao dijete jako volio. Same po sebi sa stranica knjige izlazile su mi omiške pjace i kalete, po njima su hodali neki ljudi kojih možda više i nema među nama, ali su i dalje tako živo prisutni. I sve to zahvaljujući jednom sjajnom timu suradnika na ovom Djelu s velikim „D“. No, prije svega autorici velikog srca kako joj i samo ime govori (i kako je to glavni urednik duhovito primijetio). Ako nomen est omen, odnosno ako je „ime znak“ ja dodajem i ovo. Njeno prezime Ganza (odnosno kako bi Talijani pročitali gandza) na talijanskom jeziku znači ljubavnica, odnosno milosnica. Pa, ako izostavimo možebitno negativne konotacije tog značenja i ostavimo samo ono najpozitivnije, u ovo Djelo je uneseno toliko ljubavi da bi ova knjiga mogla biti ekvivalent ili barem sukus svog udruženog ljubavnog zanosa koji su svi sudionici Festivala zajedno poklonili Festivalu u ovih 50 godina.“

.. :: ..

Kao posljednja na promociji prisutnima se obratila autorica monografije Herci Ganza. Pored zahvale svim suradnicima koji su sudjelovali u stvaranju knjige iz njenog govora još izdvajamo:

Pismo moja, hrli tamo
Di anđela mog je dom…

Kaže jedna od pjesama koja se kao lajtmotiv svih Dalmatinaca u dijaspori, svih klapaša, svih zaljubljenika u a capella pismu naših didova, kano glasnik u samoći, prometnula u zajednički nazivnik za nostalgiju koja postaje life-styleom.

51-fdk-promocija-zgb-014

Poštovani poklonici klapske pisme,

Kako sam i sama studirala u Zagrebu i čeznula za malenim mjestima srca moga, te baš kao studentica pohodila Klape u Lisinskom koje su u to doba Domovinskog rata značile mnogo više od studentske i obične dalmoške nostalgije, tako i ovu današnju promociju posvećujem svima koji su doprinijeli da dalmatinska pjesma nadiđe geografsko porijeklo – i primi se gdje god postojalo sjeme Dalmacije ili sjeme emocije…

Fotogalerija sa promocije u Zagrebu!