Maestro Ljubo Stipišić – Delmata

10.Veljača.2024.

Ljubo Stipišić Delmata – melograf, obrađivač, sakupljač pučkih tradicija, skladatelj, pjesnik, aranžer, dirigent, klapski voditelj, slikar, organizator, animator i glazbeni producent, jedan je od otaca Omiškog festivala, istinski zaljubljenik koji je vratio dostojanstvo onome što je često bio jedini švog dalmatinskog čovika – njegovoj klapi i njegovoj pismi.

Početkom jeseni s razlogom se navraćamo fascinantnim biografskim podacima o ovom tihom, marljivom i svestranom čovjeku.

Dana 28. rujna Ljubin je rođendan. Ove godine maestro bi navršio 84 godine, a tom su prigodom 2022. finalizirani radovi na uređenju novog glazbeno-poetskog odjela Gradske knjižnice Marka Marulića u sklopu kojeg je šjor Ljubin tinelJakšina kamara. Zahvaljujući ravnateljici gđi Grozdani Ribičić i njenim djelatnicima konačno će Ljubina ostavština biti dostupna u ovom suvremeno uređenom prostoru s potpisom arhitekta Dinka Peračića.

Sva događanja, formalni i neformalni susreti kroz naredni tjedan, pisma i razgovori na primjeren način i u primjerenoj mjeri doticat će se maestra Delmate, sve do datuma kada nas je napustio 9. listopada 2011. Upravo na taj datum u hrvatskom glazbenom hramu u srcu Zagreba, u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, održan je 36. tradicionalni koncert najboljih dalmatinskih klapa gdje će nastupiti osvajači zlatnih odličja ovogodišnjeg 56. po redu Festivala dalmatinskih klapa Omiš.

Tijekom ovih „Ljubinih dana“, ova će dva biografska datuma povezati predstavljanje monografije Nima vaki testamenta – biografija Ljube Stipišića Delmate, autorice Herci Ganza u Kazalištu lutaka u Zadru. U organizaciji Zaklade Ljubo Stipišić Delmata i Sveučilišta u Zadru ovo je, nakon Splita, Solina, Omiša, Raba i Zagreba, posljednja u nizu promocija koja će okupiti maestrove obožavatelje, prijatelje i sljedbenike.

~~~~~

Delmata, počasni građanin Grada Omiša (posmrtno)

~~~~~

LJUBINI AFORIZMI …

O svemu pomalo …..
– Škrtac čak i osmijeh uskraćuje darovati drugima, radije prima podsmijeh.
– Humoristi su mladenačka bora čovječanstva.
– Smijeh ljudski jest mreškanje mora pod vjetrom, ali taj nagovještaj nikada ne prožimlje more do dna.
– Zemlja je očito klub za smijeh neke druge planete.
– Tko se zadnji smije – najslađe mu se smiju.
O umjetnicima ….
– Rađaju se kompozitori za laku muziku, za tešku muziku i za teško muzici.
– Od ključeva čovječanstvu je najviše dao violinski ključ.
– Slikanje je hobi mnogih muzičara, a slikanje i muzika hobi mnogih mislilaca.
– Tko pjeva, zlo ne misli; tko misli, uopće ne pjeva.
O i oko crkve …..
– Pakao je magareća klupa neba.
– Najveće čudo koje je Gospod Bog učinio jest što je stvorio čovjeka – koji sumnja u to čudo.
– Potpuno je uspio onaj, koji ima oca admirala i strica kardinala.
– Ako od svećenika zahtijevamo potpuno odricanje od vlastitog života, onda mu dopustimo i brak.
O smrti …..
– U životnoj križaljci najcrnje prođu koje riješe – vodoravno.
– Mrtvi nisu oni koji nisu s nama, nego mi trenutno nismo s njima.
– I sa sprovoda žure: znači, opet ništa nisu shvatili.
O ljubavi i braku …..
– U životu kao i u javnoj kući – ponekad naiđeš i na poštenu kurvu.
– Službeni brak je početak miješanja – trećih.
– I na atletičarskoj stazi žena će s većim grudima prije – stići do cilja!
– I najsmioniji alpinisti su poklekli pred – Venerinim brijegom.
– Ženu obožavaj – da ne bi zgriješio – s drugom. Ne divi joj se, da ona ne bi zgriješila – s drugim.
– Dobra žena od zlog napravi dobrog, od dobrog napravi papučara.
– Uzalud je odvajati želudac od ljubavi, kad i guzica ima oblik srca.
– Sudbine žena su kontrastne: jedne zarađuju za goli život, druge od – golog života.
– Neusporedivo više ima prostituiranih muških duša, nego prostituiranih ženskih tijela.

LJUBINE MISLI …

– Plemići ne pričaju o plavoj krvi kad im se daje transfuzija.
– Suze su nijema abeceda bola.
– Nekada su ljudi prodavali ljude, danas ih kupuju.
– Nepripitomljene ljude kao i životinje – držimo u kavezima!
– Netko je velik jer se žrtvovao za mnoge; netko jer su mnogi žrtvovani za njega.
– Ne raspravljajte s istomišljenicima – sukobit ćete se!
– Pod sunčevim svjetlom iskah a ne nađoh pravog čovjeka; po mjesečini iskah a ne nađoh pravu ženu.
– Utješno je što umjetnost ne pozna granica, a neutješno je što ih ne poznaju ni umjetnici!
– Svijet citira mrtve filozofe, a slijedi žive govornike.
– Ljudi kao i brojevi; svaki deseti ima nulu.

~~~~~

EJ ČOVJEČE VRATI SE SEBI, DOK JOŠ IMAŠ KOME!

Ej čovječe vrati se sebi, dok još imaš kome!

Zar nismo ovdje večeras, i ovdje i drugamo, i večeras i svaki dan i svaki dah radi onoga našeg posebnog, onoga pojedinačnog, osobnog!? Jerbo, može li opće, može li općenitost postati, ili već postaje, nadređena mjera svemu što jest naše pojedinačno, svemu što jest našeposebno; jer posebno, pa i ovdje i ono vaše baštinsko a šta li je nego upravo ono najvrjednije, duhovno, ono vaše neslično drugomu, ono što jest samo u tvome glasu, pjevu i koraku; to vaše osobno postojano što ima svoj opstanak i egzistenciju, svoj bitak! Ali ovdje, u ovom vremenu, čini se da u glasnicama ukorjenjenim u vaša grla, a nasljedovanima, od generacijama pribrajanih nizova genetskih osnova i kominskih i zabrđanskih i povika i pjeva s kamena, polja, oranica, s planine i s falkuše, čini se da takve vaše glasnice postaju sve spravnije čuti, pamtiti i prenositi zapuhe nekih drugih vjetrova iz onoga općega svijeta, iz raspoloženja nekih drugih kićenja i svadbi i tuđih radovanja i tugovanja i podičenja radosti i slamanja tugovanja. Ovdje nemoj olako mimoiči ono zrelo pitanje: ako iz tvoga grla otima se pjesma, bježi i grabe je, a iz zjena tvojih zatiru i izbljeđuju ornamentiku s odjeća tvojih starih, tu ustavi hod i pamet i vikni, krikni: tko mi to hoće naseliti moje vidokruge, maštu, zamišljanje, moju moć predodžaba, slikovito predočavanje, tko mi to postupno i razorno u razumu preinačuje onaj moj, samo moj istinski, nasljedovani, živi svijet stoljeća i zamjenjuje ga ozvučenim sličicama iz svijeta tlapnje i pričina. Pa mi moje vlastite iluzije, a ostvarene, grubo zamjenjuje s teoretskim iluzionizmom, s vladavinom njegovih pričina nad mojom imaginacijom koja tebe i nas čini posebnim, neponovljivim.

Stoga kada se strepnjom poručuje: Ne dajmo te pismo naša – onda se hoće doviknuti da neko grabi tu pismu našu i da neko pripomaže grabežu!

Tko grabi? Tko pripomaže? Onaj koji na mjesto njezino nameće svoju tvorevinu, iz dalekih, dalekih krajeva: Tko pripomaže? Odgovara ova pučka pričica!

U gustu šumu odnekuda se dokotrlja sjekira….. nasta muk među drvima…… Mlada stabla zacvokotala i uzdrhtala u strahu….. Stara stabla ih ohrabre: « Ne bojte se sjekire u vašoj šumi! Sjekira, ma kako oštra bila, bezopasna je sve dok joj se neko drvo između vas ne ponudi postati njezina drvena ručka!!!»Tako podučiše starija drva preplašenu šumu mladih stabala.

Ej čovječe, probudi se iz tuđega sna – i vrati se sebi dok još imaš kome!!!