Crkveno pučko pjevanje

Crkveno pučko pjevanje odnosi se na pjevanje puka u crkvi za vrijeme svete Mise ili drugih liturgijskih slavlja. Pjevanje je uzvišeniji i svečaniji način slavljenja Boga. «Tko pjeva, dvostruko moli», rekao je još u 4. stoljeću sv. Augustin. Praksa da svi nazočni vjernici pjevaju pojedine dijelove Mise, u samim je počecima Crkve. Sam Isus je s apostolima pjevao na Posljednjoj večeri: »Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj Gori» (Mk 14,26). Crkveno pučko pjevanje polagano se usavršavalo, već prema tome kako se razvijao i usavršavao misni obred, tj. način slavljenja svete Mise i drugih sakramenata kroz povijest sve do danas.

Prastari tradicionalni latinski misni odgovori i poklici puka i danas su u praksi, osobito u velikim Euharistijskim slavljima i okupljanjima vjernika. U obnovljenoj Misi poslije Sabora ti su odgovori samo prevedeni na narodni jezik. Oni i nadalje predstavljaju najmiliji tipično pučki dio u svetoj Misi, nenadoknadivu i nezamjenjivu svetu ulogu okupljenih vjernika u slavljenju Mise i drugim liturgijskim slavljima.
Posebno treba istaknuti jednostavnost kao glavnu karakteristiku crkvenog pučkog pjevanja: lagan i kratak tekst, napjev, sadržaj, glazbeni i književni oblik. Misni odgovori i poklici su po sebi jednostavni i zato pogodni i dragi puku. Oni na jednostavan pučki način unose u srce vjernika zdravu kršćansku istinu i duhovnost. Kad su naučeni i kad se pjevaju, živa su propovijed koja potiče na dobar kršćanski život.“

Među mnogobrojnim skupinama pjevača, zborovima, pučkim pjevačima i dalmatinske klape daju značajan doprinos u nastojanju da se održi glazbena baština dalmatinskog podneblja u interpretacijskom smislu, te da se sačuva od zaborava.