Jakša Fiamengo – “Klapa je krug”

Klapa je krug, a središte mu je u Omišu. Tako sam jednom zapisao, tako i danas mislim.

Krug je istodobno i središte svijeta i njegov omotač- ničime nije ograničen, a najmanje ne crtom koja ga opisuje (opasuje!) i kruži oko njegova središta. On je beskonačno koncenloičan, on je način rasprostiranja poruka iz središta. Krug je – filozofi će to reći – proširena točka, znak ishodišnog jedinstva, može simbolizirati božanstvo koje nije sagledivo samo u njegovoj nepromjenjivosti nego i u rasprostranjenoj dobroti, kao ishodište, opstanak i trošenje svih stvari.
Krug nema početka ni kraja, on je najprirodniji i najsavršeniji oblik svijeta (kocka je – zar nije?- tek njegovo umjetno discipliniranje). Krug je sve i ništa; označava sveukupnost, cjelovitost, jednovremenost. Posjeduje stvarnost, prostornost, vrijeme, signale, simbole, boje, jezik, tonove, raspoloženja. Prenosi se do u beskraj.
Iste vibracije, u to čvrsto vjerujem, ima i klapska pjesma. Njezin prirodni ustroj nije nego krug koji klapa zatvara s publikom. To su zapravo dva polukruga koja tvore prostorni krug. U istom krugu njezino je vrijeme, njezini akteri i način nastanka- prostiranja- davanja (od ishodišta- puka do puka- ishodišta). U istom krugu njezine su beskonačne granice, a dio tog božanskog trajanja pohranjen je i u klapama, u glasnicama klapskih pjevača.
U tercama dalmatinske klapske pjesme. U suzvučjima koji imaju snagu savršenog skupog glazbala. Koji posjeduje moć govora preko vremena.
Izvornoj klapi, lišenoj lažnog estradnog blještavila i umjerenog svjetla reflektora, zapravo i ne treba publika. Jerbo, klapa sebi jest i bit će uvijek najbolja i najvjernija publika, okupljena u istoj pobožnosti pjesme. Njoj ne treba mnogo, čak ni cijeli trg već samo kantun, dio nečega, tek kakav volat, miris konobe, zid isfrižan vjetrovima i žbukanim fugama, poneka radoznala kapara iz tog istog zida, eventualno mjesec nad gradom, kakva balatura, balkon, sular, teraca, balustrada, skaline i- što je osobito važno, najvažnije- onaj visoki poluosvijetljeni prozor, zastrt kakvom izvezenom koltrinom i zaklonjen poluotvorenim škurama, jedino mjesto (ili biće) koje je dostojno da ga se romantično nazove publikom, ciljem pijeva.

Čak i grube, rustične, puntarske pjesme kantale su se `ispod ponistre, a galantni ljubovni stihi znali su se pjevat i u posve različitim prigodama, u crkvi i pri radu, pri svctkovinama i svakovrsnim veselicama, na trgu i na žalu, u poljodjeljstvu i na plovidbama, pri noćnom i dncvnom svjetlu, bučno i umilno, preglasno i pretiho, već prema tome kakva je zgoda i narav pjevanja.
Tako je to bilo. Već tko zna od kada pučki pjevači zatvaraju posvećeni krug pjesme, prctvaraju se u njezinu kružnicu, ali ne i u stupicu. Svi ti tenori, baritoni i basi te (kod nježnijeg spola) soprani i alti žive u istom zagrljaju pjesme pa i sami postaju pjesmu, oko sebe sklapaju zaštitni omotač, ogrtač od balada, serenada, zvijezda, ushita i uzdaha, pomažući se u skladu, u suzvučju.
Ujedinjeni u pjesmi, ogrnuti njome kao prostirkom od vrcmena i snova, težačke i ribarske muke, zvizdana i južina, šegačenja i oplakivanja, pokladarstva i bratimskoga asketirizma, ruganja i pokore, molitve i kletve, jutrenja i sumraka, u škrtosti i bogatstvu, na stijeni pri moru-svi se oni u isti mah glasaju i slušaju. Svi oni pozorno gledaju jedan drugoga, pažljivo prate i slijede svaki grč, pokret i oblik usana, tvoreći sklad i uživajući u njemu kao u blagom zagrljaju vina kojemu je okus dao život a trpkost i slast sve ono što im je taj isti život dao (i uzeo) na uživanje i muku.
Skaline uz more šetalište su pjesme, volat primorski njezin krov, konoba, puna gustih slojeva življenja, njezina je primaća (i davajuća) soba. Prozor ljubljene njezin su mjesec i zvijezde i sunce. Kamenje, složeno u gomile, njezino su notno crtovlje. Glasovi pjevica kao da su prepisali svoj pjev od njezine vedrine. Praoci se glasaju u njezinim glasnicama, unuci prihvaćaju njezin zakon o’ života da dalje o njoj (i o sebi, o nama…) svjedoče. Treperava svjetlost podneblja, sve ovo primorsko prostiranje njezino su pristanište, njezino plandište, njezin korak u vrijeme.

Ne da se ta pjesma: krug je njezino sklonište, njezina jedra, njezino sidrište, pozdrav i otpozdrav svijetu, naravima, prošlim zgodama i navadama, onome što traje.

Ona je skup, skupina, družba. Kolo bez prestanka, vir i uvir, veseli oblik vatre, suština rasta loze, masline, smokve i čempresa, šum potoka i mlinica, vesala i valovlja. Poput pečenja kruha u peći, tještenja mošta u vinogorju, prebiranja parangala, vrša u kanalu, skupljanja rublja sa dvorišnog sušila. Poput svakodnevnog, malog a velikog, radosnog. Ona je naš kameni vis i podatna vrtača, more u pličaku i more zatamnjeno pučinskim prostranstvom, mreže pune srebrna ulova ili prostrte na žalu. Ona je to što jest ali i svoj simbol, obruč sudbine, signal duhovnosti, simfonija života, predani artizam i živodajni obrt, narav svakodnevlja- sve ono svijetlo i tamno, sveto i profano, lijepo i grubo, gusto i nejasno, ljupko i patetično. Ona ima pravo na sve. I na spontani pjev i na onaj kultivirani. Na glas djedova i na suvereni suzvuk.
Kao pčela s cvijeta na cvijet, ona ide od usta do usta i plete svoj zlatni vez, opasuje sve naše poznato. Još ide, nije stala, čuli smo je, obuhvatili, obljubili uhom i predali drugome. Jerbo sve nam kazuje. O nama, o naravi mora od čijih mijena ne može biti daleko. O naravi pijeska čiji biserni zvuk ne govori samo o prolaznosti već i o uživanju u trenutnom skladu, Ijepoti postojanja. O naravi vina čija opojnost nije samo od ovoga svijeta. O naravi svjetlosti čiji smo baštinici i vjernici. Bilo je tako. I bit će.

Klapa je krug a središte mu je u Omišu. Nije to slučajno. Mjesto je to gdje Cetina svečano ulazi u more. Mjesto gdje se miješaju dva svijeta, dva pogleda na svijet. Onaj slatkovodni koji rijeka donosi sobom probijajući se kroz klance i gudure, žuboreći preko stijena, ili pak nijemo prolazeći kroz livade puštajući da se u njoj ogledaju jablanovi i oblaci, šaš i čempresi. Onaj slani, morski koji dočekuje rijeku da je pomiješa sa velikim prostranstvima i raznese na sve strane svijeta. Da bi trajala i da se ne bi zaboravila.
Ako jedra treba, ako se dadu i mogu usidriti, onda je najbolje da to bude u Omišu. Jer to nije sidrište za kroćenje vjetra i plovidbe, to nije mjesto od jedne naravi. To je latento mjesto nemira koje je u prirodi ovoga podneblja. I Omiša. A on ima razloga biti ponosan na svoje vrijeme. Ponosni grad Kačića i još slavnijih gusara učinio je sve da u njemu autentičnim glasom progovori klapska pjesma, da sačuva svoje iskone, da produbi put kroz vrijeme.
Događa se to upravo na mjestu zvanom Oneum, Almissium, Olmiš, Omiš… Mjestu stvorenom da bude središte. Mjestu kojem je sunce dalo svoj pečat i mjeru. Nadohvat slavne Poljičke republike, uz ranoromaničkog Sv. Petra na Priku i mudre drevne glagoljaše. Podno Mirabelle i kraj “kuće sretnog čovjeka”.
Upravo u Omišu, prisutnije nego drugdje, preci se naši nadviruju iza planinskih visova na nas , tražeći svoje biljege u pjesmama koje nastavljaju njihove živote i snove.
Prate nas u vremenu koje su nam ostavili. Čine nas da zidamo svoj život poput prapovijesnih gomila. Da trajemo i da nas svojim darom klapska dalmatinska pjesma učvršćuje u vjeri da ni mi ni ona u vremenu nismo bez vremena. Da je život bonaca i kad nije. Da zato što nije bonaca upravo zato i jest život. Da smo svoji gdje jesmo. Da nismo uzalud na ovome svijetu. Da smo Ijudi od pjesme. Krug od pjesme.

Akademik Jakša Fiamengo, književnik – srpanj 2000.