Frane Franković generator je ideje koja je nikla iz ljubavi prema dalmatinskoj pismi i pokrenula lavinu, dobar duh akorda naših praotaca, prijatelj i suosnivač omiškog Festivala – kako ga je u posveti na jednoj darovanoj knjizi nazvao Ljubo Stipišić. Premda je u Zagrebu, a potom i u Sarajevu, studirao biologiju mora koju je iznimno volio, Franina druga velika ljubav cijeloga života bila je glazba. Još kao tinejdžer pjevao je u crkvenom zboru u Kaštel Sućurcu. Kontakti iz tog ranog mladenačkog doba, kao i oni iz dvogodišnjeg razdoblja pjevanja u Zboru Ivana Gorana Kovačića tijekom zagrebačkih studentskih dana, upleli su se i u korijene prvih klapskih okupljanja u Omišu. Po ocu Sućuranin, a po majci Omišanin (Šaban), u majčin kraj doselio se Frane nakon završenog studija i prvog radnog iskustva u Sinju, zaposlivši se kao profesor biologije u omiškoj gimnaziji. 
Nije Frane bio klasičan profesor. Nemirna duha i kreativne prirode, uvijek je smišljao kako pokrenuti neku pozitivnu inicijativu. Tako ga pamte kao inicijatora prvog velikog pošumljivanja opustošenih planinskih obronaka omiškog kraja u koje je uključio učenike cijele gimnazije. Nakon nekoliko godina Frane je napustio Festival i zaposlio se u ribnjaku “Jadranribolova” u Solinu. Tamo je ostvario svoje profesionalne želje: magistrirao je na temu “Pastrva u slanoj vodi” te pokrenuo prvi takav uzgoj pastrva u ondašnjoj državi. Bio je jedan od prvih uzgajivača lubina na Pantani te promotor “dalmatinskog bakalara” – sušenih pastrva i lubina koji, nažalost, nisu prepoznati kao ovdašnji specijalitet. Kao strastveni prirodnjak, planinar, ali i pokretač koji je uvijek promišljao šire, ostavio je trag i u svom novom okružju, u Solinu. Dotad sivi socrealisticki gradič počeo je pretvarati u zelenu oazu na obalama Jadra.

Franina supruga Mihela sa sjetom se prisjetila kako je Frane, koji je kasnije dobio dvije kćeri, znao govoriti: “Festival je moje prvo dite”. Uvik nam je bila puna kuća svita, kod nas su jele i spavale, a naravno i pivale brojne klape. Najćešće Trogirani i Biograđani, ali i svi drugi.”

Frane je preminuo 2. ožujka 1993. godine. Sahranjen je na omiškom groblju Vrisovci u trogirskom odjelu na kojem su mu časne sestre karmelićanke kukicom izvezle alamare i s kapom u rukama koju mu je poklonila klapa Trogir. Za svoje zasluge u očuvanju hrvatske kulturne baštine i hrvatskog nacionalnog bića Frane Franković posthumno je odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Maruližćca 1996. godine prigodom 30. obljetnice Festivala.

Pripremila: Herci Ganza