U sjećanje: Maestro Ljubo Stipišić – Delmata

07.Listopad.2023.

Ljubo Stipišić Delmata suosnivač Festivala dalmatinskih klapa, jedan od očeva dalmatinske pisme i njezine renesanse u Omišu. O tom tihom, velikom čovjeku nebrojene i velike riječi su ispisane ili će biti, a njegovi fascinantni biografski podaci govore rječito o zaljubljeniku koji je vratio dostojanstvo onome što je često bio jedini švog dalmatinskog čovika; njegovoj klapi i njegovoj pismi  …..

fdk-skladatelji-delmataKao melodiograf zabilježio je oko šest stotina dalmatinskih svjetovnih i veliki broj crkvenih napjeva, sklada i obrađuje pretežito vokalnu glazbu za manje sastave, klape i zborove, a voditelj je i osnivač brojnih klapa …..

Sakupljač je svih vrsta pučkih tradicija pa bilježi narodne umotvorine, poslovice, praznovjerice, pučke likarije. Poeziju piše na vlastitom leksiku napajanom na čakavskoj tradiciji, posebno uspješno u kultnoj skladbi Dalmatino povišću pritrujena, potom Kod Lepanta sunce moje, Testamentum (Vaki umre u postolin), Zlata jemaš dare primaš, Intrade san popi, Namisto molitve …..

Ljubo Stipišić Delmata umro je u Splitu 9. listopada 2011. godine.

Barba Ljubo  hvala na svemu što ste učinili za sve nas, za dalmatinsku pismu i Festival dalmatinskih klapa u Omišu!

Počivajte u miru barba Ljubo. Naradili ste se za dva života, a ostavili blaga za vijeke …..

..::..

Monografija o Ljubi Stipišiću Delmati “Nima vaki testamenta” autorice Herci Ganza predstavljena je uoči 54. Festivala dalmatinskih klapa u Omišu. Ranije je predstavljena u Splitu i Solinu.

Delmata, počasni građanin Grada Omiša (posmrtno)

Delmata je bio veliki čovjek i veliki maestro

Ljubo Stipišić Delmata kakvog manje znamo – kliknite ovdje i pogledajte!

Sve o Zakladi Ljubo Stipišić Delmata pogledajte ovdje!

~~~~~

EJ ČOVJEČE VRATI SE SEBI, DOK JOŠ IMAŠ KOME!

Ej čovječe vrati se sebi, dok još imaš kome!

Zar nismo ovdje večeras, i ovdje i drugamo, i večeras i svaki dan i svaki dah radi onoga našeg posebnog, onoga pojedinačnog, osobnog!? Jerbo, može li opće, može li općenitost postati, ili već postaje, nadređena mjera svemu što jest naše pojedinačno, svemu što jest našeposebno; jer posebno, pa i ovdje i ono vaše baštinsko a šta li je nego upravo ono najvrjednije, duhovno, ono vaše neslično drugomu, ono što jest samo u tvome glasu, pjevu i koraku; to vaše osobno postojano što ima svoj opstanak i egzistenciju, svoj bitak! Ali ovdje, u ovom vremenu, čini se da u glasnicama ukorjenjenim u vaša grla, a nasljedovanima, od generacijama pribrajanih nizova genetskih osnova i kominskih i zabrđanskih i povika i pjeva s kamena, polja, oranica, s planine i s falkuše, čini se da takve vaše glasnice postaju sve spravnije čuti, pamtiti i prenositi zapuhe nekih drugih vjetrova iz onoga općega svijeta, iz raspoloženja nekih drugih kićenja i svadbi i tuđih radovanja i tugovanja i podičenja radosti i slamanja tugovanja. Ovdje nemoj olako mimoiči ono zrelo pitanje: ako iz tvoga grla otima se pjesma, bježi i grabe je, a iz zjena tvojih zatiru i izbljeđuju ornamentiku s odjeća tvojih starih, tu ustavi hod i pamet i vikni, krikni: tko mi to hoće naseliti moje vidokruge, maštu, zamišljanje, moju moć predodžaba, slikovito predočavanje, tko mi to postupno i razorno u razumu preinačuje onaj moj, samo moj istinski, nasljedovani, živi svijet stoljeća i zamjenjuje ga ozvučenim sličicama iz svijeta tlapnje i pričina. Pa mi moje vlastite iluzije, a ostvarene, grubo zamjenjuje s teoretskim iluzionizmom, s vladavinom njegovih pričina nad mojom imaginacijom koja tebe i nas čini posebnim, neponovljivim.

Stoga kada se strepnjom poručuje: Ne dajmo te pismo naša – onda se hoće doviknuti da neko grabi tu pismu našu i da neko pripomaže grabežu!

Tko grabi? Tko pripomaže? Onaj koji na mjesto njezino nameće svoju tvorevinu, iz dalekih, dalekih krajeva: Tko pripomaže? Odgovara ova pučka pričica!

U gustu šumu odnekuda se dokotrlja sjekira….. nasta muk među drvima…… Mlada stabla zacvokotala i uzdrhtala u strahu….. Stara stabla ih ohrabre: « Ne bojte se sjekire u vašoj šumi! Sjekira, ma kako oštra bila, bezopasna je sve dok joj se neko drvo između vas ne ponudi postati njezina drvena ručka!!!»Tako podučiše starija drva preplašenu šumu mladih stabala.

Ej čovječe, probudi se iz tuđega sna – i vrati se sebi dok još imaš kome!!!!!